Prošla su skoro dva desetljeća od kraja rata na Kosovu. Međutim, sjećanja mnogih su još uvijek svježa i ne mogu se zaboraviti. To je posebno istinito ili skoro nemoguće u slučaju osoba koje su izgubile člana porodice, osoba koje su doživjele različite traume i koje nisu imale nikakav vid liječenja u nekoj od institucija, odnosno nikakvo liječenje. Isto tako, te osobe se nisu imale kome obratiti i podijeliti sva ona sjećanja koja predstavljaju teret za njihove živote. Teško je suočiti se sa prošlošću kada su prisutna sjećanja koja izazivaju duboku bol.
Upravo zbog toga je u regiji koja nastoji postići mir nakon ratova od ključne važnosti koristiti odgovarajući i umjeren jezik koji ne dovodi do konflikata i ne evocira sjećanje na rat. To treba početi od političara, posebno kada posjećuju zemlje u kojima se desio rat. Narodi iz regije u kojoj se desio rat najbolje znaju koliki je značaj odgovarajućeg i umjerenog jezika koji ne produbljuje ratne rane.
Nakon što sam nekoliko godina izvještavala o posjetama srpskih ”hodočasnika” u Đakovici i naknadnim protestima građana Đakovice, od kojih su mnogi izgubili članove porodica tokom rata, shvatila sam da trebamo biti vrlo pažljivi kada se obraćamo ljudima koji su patili tokom rata. Jako je teško ostaviti po strani ratni period kada se morate suočiti sa ljudima koji su na ovaj ili onaj način učestvovali u ratu. Jednako je teško izvještavati o događajima kada vam majke govore o tome kako su njihova djeca, cijele njihove porodice, ubijene i zahtijevaju pravdu za njih.
Kada izvještavate o dolasku srpskih ”hodočasnika” u Đakovicu svake godine, shvatite da su sjećanja jednako teška i 20 godina nakon rata. Nije moguće da takvo ”hodočašće” bude mirno kada politički lideri poriču šta se desilo tokom rata ili kada su takve posjete razlog za provokacije. Nakon izvještaja o zadnjoj posjeti srpskih ”hodočasnika” u Đakovici, ”hodočasnici” se nisu pojavili tokom svoje slijedeće zvanično najavljene posjete.
Ono što treba pomenuti je da su osobe iz Đakovice, koje su protestirale i koje su izgubile nekoga tokom rata iz 1999., istakle da nisu protiv posjeta srpskih ”hodočasnika”, već protiv onih pojedinaca koji su počinili zločine u Đakovici i koji su dolazili pod krinkom ”hodočasnika”.
Kako je došlo do ovog ”hodočašća” Srba u Đakovicu tokom godina? Ove posjete su uvijek izazivale proteste, a sami ”hodočasnici” su uvijek provocirali na različite načine. Postavlja se pitanje kako neko, kome je ubijen član porodice, može ostati miran znajući da se među ”hodočasnicima” nalaze osobe za koje se sumnja da su učestvovale u njihovim ubistvima?
Suočavanje sa prošlošću nije nimalo lagano. Zašto onda niko od organizatora grupa koje dolaze u posjetu nikada nije istupio da kaže da nema osumnjičenih za ratne zločine među ”hodočasnicima”, tako da posjete mogu teći nesmetano i bez protesta?
Vjerujem da bi to smirilo situaciju i donekle umirilo porodice žrtava. Stoga je za poboljšanje odnosa između država i građana ključno održati određeni nivo komunikacije, ne provocirati drugu stranu, poštivati građanska prava i provoditi pravdu. Samo provođenjem pravde, međusobnim poštovanjem, iskazivanjem solidarnosti porodicama koje su izgubile svoje voljene i razumijevanjem za njihovu bol je moguće vratiti dugoročno mir i sigurnost u regiju.
Besnike Salihu je novinarka iz Prištine. Diplomirala je političke nauke na Univerzitetu u Prištini 2006., te magistrirala 2009. u istoj oblasti. Salihu se bavi izvještavanjem o političkim i društvenim temama već 14 godina, a tokom zadnjih 10 godina radi kao urednica pri Telegrafi.com.
