Tražim istinu, spokoj, mir

„Ubico, biće ti oprošteno“, piše u pesmi majke Dragice koja je nekoliko meseci nakon rata izgubila sina tinejdžera koji u to vreme još „nije uspeo da upozna ni ljubav, niti je kupio žilet“. Njena četvoročlana porodica je odlučila da ostane u Prištini posle rata, uz nadu da je ništa loše neće zadesiti jer nikome nije učinila nikakvo zlo.

Čim je uvidela da je suživot među nacionalnostima postao nemoguć, bila je primorana da se preseli u Leskovac u Srbiji da radi, dok nije došao dan da preseli čitavu porodicu. A pošto se je približavao septembar i početak nove školske godine, upisala je sina u jednu od srednjih škola tamo.

Danas, 21. godinu nakon nestanka sina, tog avgustovskog dana kada je krenuo da se ujedini sa majkom, nakon niza natčovečanskih i očajnih napora da sazna njegovu sudbinu, Dragica više ni ne traži pravdu. Ima samo jednu poslednju želju.

Dragica Majstorović

Zovem se Dragica Majstorović, devojačko Jerić, a kratko me zovu Dragana. Do 1977. sam živela u Kosovu Polju sa majkom Petrijom, ocem Ivanom, bratom Slavkom i sestrama Miroslavom i Danijelom. Iste godine sam se upoznala sa mužem, Miloradom Majstorovićem, rođen u Obiliću, koji je radio i živeo u Skoplju, tako da sam i ja otišla da živim tamo. Radila sam u vojnoj bolnici u Skoplju. Tamo sam rodila dvoje dece. Nikolu, starijeg sina, sam rodila 1979, a Ivana, mlađeg, 1981.

U Skoplju smo živeli i radili do 1992. Povlačenjem vojske, pošto sam ja bila civil u vojsci, povukli smo se u naše mesto rođenja, Prištinu. Tamo sam radila u ambulanti vojnog garnizona kao zdravstvena radnica, a muž je radio u Elektroprivredi u Obiliću. Dali su nam stan na Kičmi, gde smo živeli i uzgajali decu. Stariji sin je završio elektrotehniku, a mlađi treću godinu srednje škole „Ivo Lola Ribar“ u Prištini. Ja sam kao devojka završila medicinsku školu u Prištini, a višu u Beogradu.

Moj je rad uvek bio zasnovan na medicini. Imala sam prijatelja među Albancima, Gorancima i Srbima. Pomagala sam svim nacionalnostima, svim ljudima i uvek sam se bavila humanitarnim radom. Tako sam zamišljala i ljude oko mene jer su i oni razmišljali kao ja.

Nismo imali nekih većih problema pre ratnih dešavanja jer nismo bili povezani ni sa čim, ni politički, niti smo bili angažovani na bilo čemu drugom, osim posla. Sam rat me je našao na dužnosti. Celo vreme sam radila u vojnoj ambulanti, gde smo lečili civile, vojne osiguranike i sve oni koji su bili u opasnosti.

Deca uopšte nisu bila angažovana u radu. Stariji je upravo trebao da upiše fakultet, dok je drugi završio školu. Bio je letnji odmor, škola je prekinula rad i mi smo ih poveli sa sobom. Svi smo većinom boravili u Kosovu Polju, kod mojih roditelja, kako bi decu imali pod kontrolom i svi bili zajedno. Ceo taj ratni period i posle rata smo većinom bili zajedno, preživeli zajedno. Nakon rata smo odlučili da ostanemo u Prištini jer nam je tu bio stan, tu smo živeli i smatrali da nikome nismo naneli štetu i da možemo na miru da ostanemo tu.

Nakon povlačenja vojske, nakon što su svi otišli, mi smo ostali i ja sam počela malo da radim u bolnici, na hirurgiji, jer sam bila instrumentalista u operacionoj sali. To je trajalo samo deset dana jer je počeo teror u bolnici. Došli su Albanci koji su tu radili ranije, počeli da uznemiravaju ljude tu i izbacili nas. Shvatila sam da mi nije mesto u bolnici i vratila se kući.

Stalno smo prijavljivali nasilje oko nas, ali UNMIK i engleski KFOR su nam rekli da ne mogu da nam obezbede zaštitu, da trebamo da odemo.

Nakon otprilike deset dana, jedno jutro su došli neki ljudi, na silu ušli u moj stan i jednostavno nas izbacili iz njega. Mi smo uzeli dokumenta i otišli u Kosovo Polje, kod mojih roditelja. Ja sam bila nezaposlena, muž još nije počeo, deca su imala potrebe, jedan da završi školu, drugi se upisao na fakultet. Dakle, morali smo da tražimo rešenje.

Javila sam se mojoj komandi i dobila poziv da se vratim na radno mesto. Otišla sam u Leskovac, tamo počela. Muž i deca su ostali sa mojim roditeljima. I tog užasnog 19. avgusta ’99. je moj sin krenuo za Leskovac sa našim komšijom, Draganom Stefanovićem, jer sam ga ja tamo upisala da završi četvrtu godinu gimnazije. Oni su kidnapovani na relaciji Kosovo Polje – Merdare i odvedeni u nepoznatom pravcu. Kasnije smo saznali da je sabirni centar bio u Batlavi.

Oni su krenuli komšijinim vozilom. Čekali smo ih na Merdaru, ali oni nikada nisu prešli granicu. Moji roditelji i muž su mi rekli da su ih pratili. Verovatno su kidnapovani u zoni Lapa i odvedeni u nepoznatom pravcu.

Kasnije smo imali tačne informacije od naših albanskih komšija. Imali smo prijatelje sa kojima smo sarađivali, sa kojima smo živeli dobro, kojima smo pomogli. Jedan od njih nam je rekao da se nalaze u istražnom zatvoru u Batlavi i da njihova sudbina još nije poznata. Nakon nekoliko dana je ovaj svedok ubijen na misteriozan način. Posle ovog nismo imali drugih informacija.

Bilo je raznovrsnih informacija, da su ljudi transferisani u Albaniju za organe, da su ovi sabirni centri u Prištini, u Batlavi. Pokušavali smo na sve moguće načine. Prvo je da su muž, majka i otac otišli u bazu engleskog KFOR-a u Prištini i prijavili njihov nestanak, rekli im da oni nikada nisu stigli na mesto gde su krenuli. Oni im nisu uzeli nikakve podatke, rekli im da su veoma zauzeti, da nemaju vremena da se bave tim problemom i rekli im da se prijave Crvenom krstu. Odmah su prijavili Crvenom krstu i samo su oni registrovali slučaj i nisu ništa uradili.

Zatim smo pokušavali preko naših, privatnih veza, preko albanskih prijatelja, raznih nevladinih organizacija, da pronađemo nešto. Rekli smo da ćemo platiti otkup, da ćemo prodati stan, da ćemo uraditi sve to, ali bez uspeha. Zatim smo se obratili našoj državi, srpskoj vladi i zastupničkim kancelarijama. Na kraju smo se udružili kao porodice i osnovali jednu organizaciju kako bi lakše saznali istinu i saznali gde su naši. Neprekidno smo sarađivali sa UNMIK-om, KFOR-om, svake nedelje smo se sastajali sa patologom Hose Barajbarom (Jose Baraybar). Tada sam bila u prvoj delegaciji i otišla u Prištinu mnogo pre osnivanja vlade, ali kada su oslobodili ove albanske osuđenike, mi smo otišli i ja sam imala sastanak tog dana. Nas sedam roditelja je bilo tu da vidimo šta se desilo na našim ljudima.

Tada je bila Fljora Brovina (Flora Brovina), pričala sam sa njom jer je ona dobila nagradu za ljudska prava, pa sam joj zbog toga i rekla: „Vi ste dobili nagradu Amerikanaca za ljudska prava, sada vas ta nagrada obavezuje da pomognete drugim ljudima“. Ona je, normalno, obećala, ali više nikada nije odgovorila. Posle smo imali sastanke sa prvim premijerom, Redžepijem (Rexhepi), iza zatvorenih vrata. Mislim da nam je taj čovek sve tada rekao. Oliver Ivanović nam je organizovao sastanak i nadali smo se da ćemo rasvetliti nešto, iako nam je čovek rekao: „Nema žive duše“. Onda sam ja rekla: „Ako su umrli, dajte nam najmanje mrtve“. Redžepi je rekao „Mi to ne možemo da uradimo. Evo ga UNMIK, tako da neka oni traže. Kada ih nađu, dobićete ih“. Kada nas je Oliver Ivanović pitao: „Da li vam je nešto rekao?“, ja sam odgovorila: „U dve rečenice taj čovek mi je rekao sve“. Međutim, ja bi htela potvrdu da je moj sin stvarno mrtav.

Nama je bilo jasno da nije imalo živih ljudi. Tražili smo, apelovali, da se oslobađanjem ovih Albanaca osuđenih za zločine oslobode i naši, jer je broj kidnapovanja bio 1700, koliko ih je bilo i ovde, bilo je 2022 Albanaca u zatvorima. Ja sam išla i u te zatvore, tražila od Albanaca koji su imali svoje u zatvorima da apeluju za naše, da dođe do razmene svih, da se nešto desi jer sam imala informacija od Albanaca da su ljudi kidnapovani zarad razmene. To je bila prva varijanta, da su oni kidnapovani kako bi oslobodili ove. Ali ovde, Koštuničina i Đinđićeva vlada nije slušala jer su možda dobili nalog da ih treba osloboditi, a mi nismo saznali ništa.

Nastavili smo da lutamo, držali smo razna okupljanja pred ambasadorima, prvo se sastali sa Hakerupom (Hækkerup), o protokolima koji su potpisani. Sastajali smo se sa UNMIK-om, KFOR-om, davali razne informacije, trudili se na sve načine, ali je sve i dalje bilo neuspešno.

A za svih ovih 20 godina smo trebali da preživimo, održavamo porodicu. U međuvremenu smo se svi razboleli, cela porodica pati od štitne žlezde zbog stresa. Majka mi je umrla zbog toga, posle mi je umro otac, pre nekoliko godina, a sada i brat. Ja i sestra se lečimo i primamo terapiju za štitnu žlezdu.

U međuvremenu sam napisala knjigu posvećenu svim kidnapovanim i nestalim osobama jer naše osobe koje su kidnapovane su i dalje zavedene kao N. N. Kada ih pronađu, oni dobiju ime i prezime, ali se do tada vode kao nepoznati. Knjigu sam posvetila deci i ubijenima, čak je jedna poezija posvećena ubici. Tu molim ubicu, kažem mu da će mu sve biti oprošteno, samo neka mi kaže gde mi je sin. Jer živeti čitav život i ne znati šta se je desilo detetu, to je užasno.

Kada sam srela Dika Marija (Dick Marty), rekla sam mu: „Ne znam da li ste otac ili deda, ali samo zamislite da imate psa koji se sinoć nije vratio kući. Šta biste uradili za tog psa, sigurno bi izašli po celom naselju i angažovali sve da ga nađete. Sada zamislite šta mi radimo kako bi pronašli našu decu“.

Ja sam radila u vojsci, ali kao zdravstveni radnik, sa humanitarne strane, dakle nikada ništa loše. Lečila sam ljude kojima je bila potrebna pomoć i to radim i danas. Muž je bio zaposlen, dakle nismo ništa nikome uradili. Sve su komšije potvrdile da smo im samo pomagali. Ali, verovatno je da smo se našli na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Bili smo sa druge strane i naša je vera bila pogrešna i to nas je koštalo života. Dakle, dete je platilo zato što je bilo Srbin. Nije bilo krivo, niti dužno, gimnazista koji je krenuo da upiše četvrtu godinu srednje škole. Kaže se na našem jeziku: „Nit luk jeo, nit luk mirisao“. A opet žrtva.

Eto, moramo živeti sa tim, moramo se nadati. Ja i dalje polažem nade u ljude dobre volje, u smislu da ne mogu da se nadam da je živ negde posle 21 godine, jer da jeste, zvao bi do sada. Prosto, molim se Bogu da nije završio u „Žutoj kući“. To bi bilo nešto najteže za mene, da saznam da njegovo srce kuca u grudima nekog drugog. Samo da mu se to nije desilo. Kada razmišljam o tome, izgleda mi da bi bilo najbolje da su ga ubili na mestu, samo da mu nisu uzeli organe za života.

Za nas su najteži praznici. Kada dođu, uvek ostavimo jednu stolicu praznu. Imao je samo 17 godina kada je krenuo na put. Sada, 5. septembra bi napunio 39. Tako je izgubljen ne samo jedan život, već cela porodica. Da je bio živ, sigurno bi imao porodicu. Ali, šta da se radi? U ovim problemima, čovek obično ostane usamljen. Muž se je odmah predao, nije bio u stanju da ga traži. Predao se je možda zbog krivice što smo ostali, nismo otišli jer je on insistirao govoreći: „Treba da ostanemo, nismo nikome ništa loše učinili, treba da ostanemo u našoj kući“. Izgleda da ga ovo progoni svih ovih godina, to što nas je ubedio da ostanemo i mirnim putem čekamo na naše. Jer su tako ljudi pozivali: „Ostanite u vašim kućama!“.

Bila sam svedok nekoliko sastanaka Majka Džeksona (Mike Jackson) koji nam je govorio: „Budite mirni u vašim kućama, niko vas neće dirati! Došli smo ovde da donesemo mir, a ne rat“, a moj je muž govorio: „Čujte šta kažu ljudi“. Naš rukovodilac, Milošević, je govorio „Doći će ljudi da se staraju o vama, nema zašto da napuštate vaše kuće!“. Kada je došao Majk Džekson, na svim sastancima, u svim selima, u Čaglavici, Kosovom Polju i Obiliću, svuda, govorio je: „Nema potreba da napuštate kuće, život će se srediti, stanje će se srediti, ljudi će nastaviti da žive. Ne možete da prognate ceo narod!“. I mi smo se rukovodili idejom da je stvarno tako, da će se elitna vojska starati o svima isto. Ali, ubedili smo se u suprotno. Prvo, tokom prijavljivanja nestanka, kada nam je jedan vojnik rekao da nema vremena da se bavi time, da ga to ne interesuje. Drugo, kada smo se žalili da ljude izbacuju iz stanova i niko nije hteo da dođe. Tako smo shvatili da nema spasa za nas, da ćemo morati da odemo negde. I tako se je i desilo.

I evo nas danas, raseljeni. Napustili smo Prištinu, naš grad, našu zgradu, našu ulicu, naše ljude. Sada živimo ovde. Beograd je lep, ali kao što kaže Verica: „Priština je u našem srcu“. Živeli smo tamo, voleli smo tamo, radili smo tamo, imali smo našu ulicu od lipa, imali smo prijatelje, živeli smo srećno bez obzira na sve svađe koje su se dešavale s vremena na vreme. I nismo hteli da odemo, već smo hteli da ostanemo. Mislili smo da možemo jer smo bili nevini.

Ja sam posle toga radila u Leskovcu prvih osam meseci. Nisam imala kuda. Bila sam sama, porodica mi je ostala u Kosovu Polju. Ivan je trebao da dođe, krenuo je 19. avgusta ’99. da se upiše u školu i kako bi bio sa mnom, u jednoj sobi. Kada je kidnapovan i nestao, ja sam ostala u Leskovcu još osam meseci jer nisam imala kuda. Nisam imala para, ni smeštaja, nisam imala ničega. Radila sam celo vreme.

Moji roditelji su ostali u Kosovu Polju do 2000. i na kraju je ovaj komšija što živi u Švajcarskoj došao i ponudio da nam kupi imovinu, pa je otac i prodao. Kada je prodao i kupio kuću ovde, svi smo došli kod njega. U jednom trenutku je 16 osoba živelo u jednoj kući. Oni su je kupili, ali dok su je sredili, oko sredine marta ili aprila, sam i ja došla iz Leskovca i zatim dovela porodicu, muža i sina, i živeli smo sa mojim roditeljima dok ja nisam uspela da prodam stan u Prištini. Onda smo kupili stan ovde.

Ivo Andrić kaže: „Nema niša lepše nego živeti ceo život u jednom mestu i na dugo vremena jer je to tvoj grad, tvoja ulica, sve je tvoje“. Dakle, prvo sam otišla za Leskovac, tamo sam prvo bila. Nije bilo daleko, ali nisam nikoga poznavala. Bilo je veoma teško za mene u Leskovcu jer se odmah dogodilo da su mi kidnapovali Ivana. Tako da sam tamo živela u agoniji, tražeći sina, uz pozive, peticije i više od sto njegovih fotografija sa natpisom: „Da li neko zna, da li je neko nešto čuo?“. Zatim sam kontaktirala sa prijateljima u Prištini, ljudima u Srbiji, državom, vladom, kako bi uradila nešto. Dakle, tih osam meseci je bio pakao.

Kada sam došla u Beograd je bilo još gore, mnogo teže, ali morala sam da utešim roditelje. Za njih je bilo najteže jer su ga oni ispratili toga dana. Nisam mogla da ih smirim, ja sam njegova majka i trebala sam da tešim i moje roditelje. Oni su stalno posmatrali kako reagujem i ja sam se stalno hrabro držala govoreći da ima vremena, da se još ne trebamo predati jer se nikada ne zna. Zatim smo uspostavili kontakt sa ljudima iz Albanije, nekim prijateljima koji su nam ispričali kako je stric tokom Drugog svetskog rata otišao u Albaniju. Bili su zarobljeni, ali su se ljudi vratili. Dakle, sa raznim ljudima koji su preživeli na taj način, stalno smo postavljali pitanja i tražili svedoke koji su bili u kampu, da nisu možda nešto videli ili čuli.

Moj zet i sestra su ostali na Kosovu još dve godine zbog mog Ivana, kako bi saznali nešto. Mislili smo možda se pojavi neko, možda se vrati. Znači, ovo je agonija jedne čitave porodice jer su deca traumatizovana, mi traumatizovani, a celo vreme smo morali da radimo, živimo. Ja sam radila u hitnoj pomoći, nisam više mogla da uđem u operacionu salu, nikako. Rad koji sam obavljala je bio visokog nivoa, na kukovima, ortopedsko-traumatološkim instrumentima. Specijalizovala sam i bila veoma dobra u toj oblasti. Ali, kada se je ovo desilo, tražila sam nešto, ne lakše, jer nema ničeg lakog kod hitne pomoći, već nešto što nije visokog nivoa jer koncentracija mora da mi potraje po tri ili četiri sata.

Radila sam celo vreme, nisam bila na bolovanju ni jedan jedini dan. Od prvog dana do penzije nisam bila na bolovanju, sada sam u penziji jer je uvek bilo lakše raditi, tražiti Ivana, pisati, podržavati porodicu. Cilj mi je bio da okupim porodicu, obezbedim kuću jer se je muž odmah predao.

Zatim sam pregovarala sa Albancima da prodamo stan, tražila sam da kupim stan negde i opet smo kupili pored roditelja kako bi pomagali jedni-druge kao porodica. Da, učestvovati znači imati nekoga sa kim da razgovarate, podelite bol.

Zahvaljujući se ovom udruženju smo pokucali na sva vrata, nema napora koji nismo preduzeli. Ovde ćete videti fotografije, sastanke sa svim ambasadama, svim ambasadorima. Apelovali smo, čak napravili i jedan film, napisala sam knjigu i posvetila je mom sinu kako bi ostavila traga, kako bi ostala priča.

Moja porodica, dakle otac i majka, imali smo tamo 20 hektara zemlje, kuću i dvorište. Roditelji su bili u penziji kada se je sve ovo dešavalo, kada je ovaj mir potpisan. Oni nisu hteli da idu, hteli su da ostanu, ali pošto su svi masivno odlazili, a mi pasivno slušali kako ljudi odlaze, na silu ih progone, brat mi je rekao: „Ne mogu da ih ostavim, ostaću i ja sa njima“. Kada smo doneli odluku ja i moj brat smo otišli na sastanak kod Majka Džeksona i on as je ubedio da ostanemo. Sa druge strane videli smo da je opšta situacija loša. Ljudi su ubijani, maltretirani, kidnapovani, ali roditelji nisu hteli da idu i ostave svoju imovinu. Govorili su: „Ako ostavimo ovu imovinu, vi ćete ostati na ulici, zbog toga ćemo se mi žrtvovati. Ako nas ubiju, nek nas ubiju, ali u najmanju ruku ostaće nešto iza nas koje ćete moći da prodate“.

I grobovi porodice su nam bili tamo, očevih, majčinih roditelja, sve to. Nismo mogli da ih ubedimo da odu. Tamo su ostali do poslednjeg,. Imali su dobre komšije, ali su i moji roditelji bili veoma plemeniti ljudi. Ćerka našeg prvog komšije Albanaca se je porodila sa našim ženama, radila je na ginekologiji. Oni su došli kod oca i rekli mu: „Više ne možemo da se staramo o tebi, moraš da prodaš jer grupa ljudi želi da te ubije i mi se borimo za tebe jer znamo da si pošten čovek i nisi nikome ništa uradio. Bolje prodaj nama imovinu i idi nego da te vidimo ov de mrtvog“.

Kada im je komšija ovo rekao, otac i majka su odlučili da prodaju. A kada su došli ovde, bilo je veoma teško za njih. Prvo, zato što je dete kidnapovano, ali i zato što su se preselili u drugi grad, u drugu zemlju. Trebalo je upisati decu, nekoga u školu, nekoga na studije. Te godine je bratov mlađi sin ponovio godinu jer nije mogao da uči. I mom sinu je bilo teško, veoma teško. Njemu je i dalje teško. Njegovoj deci, jer se je oženio, je dao bratovo ime. Dakle, ćerci Ivana, a sinu Ivan. Mali Ivan, unuk, je sada napunio 8 godina. Ime je nosio deda, pa moj sin, sada ovaj mali.

Dan kada su me izbacili iz bolnice u Prištini sam došla u Kosovo Polje i rekla roditeljima da treba da idem kako bi zadržala posao. Prijatelji mog sina koji su otišli za Srbiju su stalno govorili: „Mi počinjemo školu, a ti se nisi upisao, kada ćeš da dođeš, šta ćeš da radiš?“. I kada sam odlazila sam mu rekla: „Ostaćeš sa mojim ocem i mojom majkom i bićeš sa tvojim bratom, sačekaćeš dok ti se ne javim telefonom“. A on – zvao me je Draganče – mi je rekao: „Uopšte ne brini Draganče, sve će biti u redu“.

Seo je pred kompjuter i samo rekao: „Idi, neću ti reći do viđenja jer ćemo se videti“. Ovo je bio poslednji pozdrav. Posle je počeo da me zove na telefon: „Svi su otišli“. Zvali su ga drugovi, šta da radi? Kako će završiti četvrtu godinu? On bi ponovio godinu da se nije upisao u školu, trebali smo da se organizujemo da ga upišemo negde. Otišla sam u gimnaziju, upisala ga. Zatim kako da ga prebacim?

Autobusi nisu saobraćali, nije bilo pratnje, nije bilo organizovano. Na kraju, kada je taj čovek trebao da krene za Srbiju, rekla sam da dođe s njim. Tako da su njih dvoje krenuli zajedno na put bez povratka.

Imam i drugog sina, ali Ivan, ne samo zato što ga nema više, već je uvek bio poseban. Kao dete se je o njemu starala njegova baka, tako da je odlično naučio srpski. Kada je došao u Makedoniju je za godinu dana počeo da govori tečno makedonski i pohađao školu na makedonskom. Starijem sinu, Nikoli, sam plaćala časove engleskog, ali je on naučio engleski bolje od ovog kojem sam plaćala časove.

Bio je i šampion u plivanju. Obojica su plivala za „Vardar“, tamo u Makedoniji. On je bio prvi u njegovoj grupi, imao je medalje za plivanje. Plivao je i vežbao karate. Jedan dan su išli na engleski, jedan na karate, jedan plivanje, obojica. Kada smo došli u Prištinu on je bio vanserijski. Odmah se je uključio. Jedan Albanac je bio džudo trener i odmah ga je upoznao i odveo u njegov klub u „Boro i Ramizu“ i vežbao ga džudo. U gimnaziji je bio jedan od najboljih šahista. Nije normalno igrao šah, njegov bi brat pomerao figure, a on bi okrenuo glavu i tako bi igrao šah. Dakle, bio je napredniji od ostalih.

Kada je došao KFOR, bio je to irski KFOR, on me je pozvao na telefon i rekao mi: „Draganče, zamisli koliko dobro pričam engleski da pratim engleski KFOR i irski KFOR“. Znači, išao je sa irskim KFOR-om i pomagao ljudima.

Bio je dete koje je moglo da ponudi puno, zbog toga je i upisao gimnaziju. Govorio je: „Ne znam čime ću se baviti. Svi moji drugovi već sada znaju, a meni se sviđa najmanje pet ili šest grana. Ne znam kuda da idem“. Rekla sam mu: „Upiši gimnaziju“, a on: „Izabraću najteži smer, prirodno-matematički, tako da ću biti u stanju da odredim“. Ali, počeo je septembar, nikada nije završio četvrtu godinu.

Da je živeo danas bi sigurno bio neka vrsta lekara. Puno je voleo medicinu. Pošto sam se ja bavila medicinom i on je praktikovao medicinu, znao je puno o medicini, stalno se je interesovao. Bio je sportski tip, jezik govorio odlično, bio je dobar matematičar, šahista, a i u medicini je bio isti jer je bio mnogo vezan sa mnom i mislio je da upiše medicinu u budućnosti jer smo se stalno angažovali na humanitarnom radu, pomagali nekome.

Kada odem u crkvu zapalim sveću za njega, kao da je živ i ispod zapalim sveće za sve kidnapovane i nestale, za ubijene za koje znam i ne znam da su ubijeni. Za mene je on još živ. Volela bi najmanje da znam gde je dok sam živa jer mi se javlja u snovima. Kaže mi: „U Albaniji sam, u albanskom kampu i pobegao sam“. Zove me, drži telefon u ruci i kaže mi: „Odo ja, ali ne znam kuda ću da idem“. Ja mu odgovorim,: „Ti si mnogo sposoban, uspećeš u svemu, samo se jednostavno nemoj vraćati na Kosovo“. I on baci slušalicu i kaže: „Dobro“.

Ili sanjam da ga tražim na groblju i on dođe i kaže mi: „Koliko ćeš dugo nastaviti da me tražiš na groblju, treba da nastavimo dalje ja i ti“.

Bili smo na Merdaru da identifikujemo odeću. I videla sam jedan duks sive boje jer je on imao istu i crne kratke pantalone sa kanapom. Zbog toga sam rekla: „Da proverimo taj duks, možda je njegov“. Otišla sam u UNMIK i čekala. Pre toga sam ga sanjala. Govorimo mi je: „Nisam umro, nastavljamo dalje“. I ja sednem i srce mi jako lupa. Smirujem se govoreći sebi: „Nemoj da se brineš! Nije on, sigurno. Rekao ti je da je živ i da treba da nastavimo dalje“. A kada sam otišla tamo, tih pola sata dok sam čekala, ispalo je da je telo muškarca od 60-70 godina.

Tom prilikom sam napisala poeziju: „Nastavimo“. U poeziji oni koji mi se obraćaju zaključuju govoreći: „Nastavimo dalje“. To je naš moto. U tom očaju kada nismo znali šta da radimo, rekla sam da trebamo da stavimo naslov na časopis. Predložila sam da stavimo naslov: „Kidnapovana istina“ jer su i ljudi kidnapovani, dok je i istina kidnapovana tim ljudima. Ali istinu treba čuti, kakva god ona bila. Dakle, naš se časopis zove: „Kidnapovana istina“, a naš je moto: „Nastavimo dalje“.

Želela bi da ga nađemo, ali više ne verujem, posle 21 godine. Ako me neko prosto pozove telefonom i kaže: „Sin ti je živ i u Australiji je, ali vi morate potpisati da ga više nikada nećete videti“, rekla bi: „Slažem se“,. Samo da znam šta se desilo, da li je živ negde, da li su mu izvadili srce ili su ga odmah ubili. Imam pravo na istinu, najmanje to. Teško je složiti se sa činjenicom da je neko umro, ali činjenice govore same jer da je neko živ nakon 21 godine, pronašao bi način da se javi, da kaže: „Živ sam“. Velika je verovatnoća da nije više živ i da su mu možda uzeli srce.

Nisam čula da se je iko vratio. Niko se nije vratio. Užasno je što je naša država oslobodila te Albance koji su osuđeni i bili krivi. I Hag ih je oslobodio i amnestirao, što znači da nijedno pravosuđe nije dokazalo da je neko kriv jer su svi oslobođeni. Ali ljudi su se vraćali, neki su se ljudi vratili. Moj je stric bio u zarobljeništvu u Nemačkoj tri godine, tetkin muž je bio u zarobljeništvu tri godine, drugi stric isto, u Albaniji u zarobljeništvu, ali se je vratio. Štaviše, jedan je posle mnogo godina dobio odštetu što je bio u jednom radnom kampu u Austriji. Ali ne mogu da shvatim ovu vrstu nečovečnog tretmana prema nevinim ljudima.

Kada je reč o pravdi, da li je pravda to što ja danas ne živim u Prištini, što više nemam stan koji sam opremila nameštajem i u kojem sam srećno živela sa porodicom, što sam izgubila nevino dete? Ja ne verujem u pravdu. Koja god pravda bila, za mene neće biti satisfakcije. Možda će neko dobiti pravdu, ali ja ne verujem u nju. Za mene će biti pravda da saznam šta se desilo sa detetom. To je razlog zašto sam napisala poeziju: „Ubico, sve će ti biti oprošteno“. Jer kakva god bila pravda, ako i vešaju deset osoba ovde sada, ja bi rekla: „Nemojte“. Bilo bi teško gledati da ubijaju nekoga. Rekla bi: „Imajte milosti prema njima“. Neki se začude kada kažem ovo, ali ne mogu da vidim da se nekom naudi. To ne bi mogla da izdržim. Iako bi se možda moj sin naljutio, možda bi mi čak i rekao: „Eh Draganče, ti opraštaš dok sam ja patio“. Ali, ne mogu. Da li znate koliko je čovek bespomoćan u svom bolu, štagod uradio. Jedan čovek mi je rekao: „Pa zašto se nisi odmah ubila?“. Odgovorila sam mu: „Ako se on vrati, ko će da ga gleda? Zašto da se ubijem, neću da se ubijem. Ako se ubijem znači da sam se predala. To nema nikakvog smisla“.

Pročitaću ovu pesmu posvećenu ubici:

„Ubico, biće ti sve oprošteno. Samo mi kaži gde si mi sina zakopao.

Da li si mu labski kamen na grupi stavio ili si sitnički pesak po njemu prosuo?

Možda si ga u moju njivu položio? Kako si ga osudio, koju si mu krivicu pronašao?

Šta si mu na kraju rekao? Da li si mu oči svezao?

Ili si smelo u lice dete gledao? Ni ljubav još nije spoznao ni žilet nije kupio da bi bradu obrijao, da mu naraste stalno je čekao?

Ubico, reci mi, da li se na smrtnom času Bogu pomolio, da li je majku dozivao?

Kakvu si mu smrt odredio? Da li si ga streljao?

Jer samo dete je bio? Kako si mogao?

Ubico, biće ti sve oprošteno samo mi kaži gde si ga sahranio.

Ispod kog drveta si mu život ugasio? Kojom si ga travom ozelenio?

Kako si kući otišao? I decu pomilovao kada si moje dete ubio?

Kako si noćas spavao da li si moje čedo sanjao?

Ubico, biće ti sve oprošteno samo mi kaži gde si mi sina pokopao.

Ili si mu srce na svetoj pijaci prodao?“.

Mislim da se ubica možda neće smiriti, možda reći nekome ako ga je ubio. Jer je teško za jednu osobu da živi sa činjenicom da je naneo mnogo zla, a da ne kaže nikome.

Ovde nema puno poezije, to je jadikovanje posvećeno određenim događajima, napisano u očaju. Imam još jednu pesmu: „Gde ću danas da odem, na čija vrata da pokucam?“. Zatim je i pesma kada su pronađeni ovi u Retimlju, parcela broj 1. Zatim je jedna majka, koja je nakon nekoliko godina našla sina i sve je posvećeno njoj. Zatim mojem Ivanu, posveta mojoj sestričini, koja je otišla u Ameriku i nije mogla da sazna gde joj je brat. To su priče naše porodice. Međutim treba da ostanu nekakvi tragovi, možda je mali doprinos ali je prepun suza i čekanja i patnje. To su stranice patnje.

Kada vidim unuka koji nosi ime sina primećujem da postoji sličnost među njima. Jer je on mali bio đavolak i veoma vičan. I on sada igra fudbal, dok je drugi plivao i bio karatista. Stalno ga zadirkujem: „Moraš da insistiraš jer ako počneš da igraš fudbal, moraš da ideš do kraja, ne smeš da odustaneš“. Jednostavno, stalno mu uvežbavam karakter kako bi ga učinila istrajnim, kakav mu je i stric bio. Ljubav se deli, tako da sada kao baka volim moju unučad i posebno se o njima staram stalno, ali je deo mene vezan za njega. Jedan deo uvek ostane prazan. I normalno, posvećena sam njima, ranije sam se penzionisala zbog njih, kako bi im pomogla da mogu da odrastaju u srećnom detinjstvu.

Sinoć dok sam išla u krevet moja unuka, koja se zove Ivana, me je pitala: „Bako, kada si bila mala, koliko vas je dece bilo?“, a ja sam joj odgovorila: „Bilo nas je pet“ i kako bi je poštedela nisam joj rekla da mi se je sestra udavila u Badovcu kada je imala osam godina. Pitala me je: „Koje je dete bilo najbolje za tebe?“, i opet nisam htela da joj kažem da sam bila vezana sa bratom koji je sada mrtav. Kažem joj: „Morala sam da čuvam mlađe plus sam odgojila tetku, najmlađu“. U sebi sam rekla, vidi kako se deca interesuju i stalno traže da postavljaju pitanja. Oni znaju da je njihov otac imao brata, ali ja ne želim da ih opterećujem tim stvarima. Samo ova starija priča, pita me i zna sve. Ovi mlađi su toliko traumatizovani. Ujak, moj brat, moja majka i otac, svi su nam umrli, a ovi ubogi su svi traumatizovani.

Razočarana sam međunarodnom zajednicom koja nam je obećala mir i zajednički život, što je bila čista prevara. Uvek moram da spomenem Majka Džeksona koji je dobio nagrade i medalje, ali ne znam zašto. Dakle, 50 hiljada vojnika nije imalo snagu da uspostavi red kako bi ljudi mogli da žive. Ako je misija bila etničko čišćenje Kosova i Metohije, bilo bi svrsishodno da su nam dali neki koridor, rekli idite u Grčku ili negde drugde, ostavite sve. Bilo bi manje posledica i trauma. Prvo, bila sam mnogo razočarana misijom, a drugo i administratorima koji su došli. Izgledalo je da samo dolaze da završe svoju misiju od šest meseci, prikupe dokumentaciju. Mi smo davali intervjue na hiljade puta. Nastavljali da pričamo istu priču kao papagaji, a na kraju su oni prikupljali dokumentaciju i nosili sa sobom.

Ne mogu da verujem da jedna takva elitna vojska nije našla tela ubijenih, masakriranih i nije pravila izveštaje. Niko me ne može ubediti. Dakle, engleski KFOR i francuski KFOR i svi ostali KFOR-i trebaju da otvore administracije iz humanitarnih razloga i kažu: „Aman ljudi, dosta više, ajde da kažemo porodicama, možda se tu krije neka istina o nekome. Nećemo ih vratiti, ali u najmanju ruku će ta porodica pronaći mir“.

Mi smo dobili dokumentaciju da imamo pravo, od Savetodavne komisije. Dobili smo odgovor da stvarno imamo pravo na odštetu. Stav prema pravdi je veoma specifičan, možda sam nepravična, možda ne poznajem zakon, ali šta će mi bilo koja vrsta odštete za sina kojeg više nemam?

Nemam potrebu za ničim, imam penziju koliko za miran život. Vi znate da je mnogo teško kupiti duhovni mir. Nema para koje mogu vratiti duhovni mir. Jedna baka je živela sa nama i uvek je govorila: „Bože, nemoj da dozvoliš ono što treba trpeti!“. Sada sam u toj situaciji da moram da trpim, a ne mogu, teško je, ali moram.

Sreli smo se i sa Žak Širakom (Jacques Chirac) i zamolili i njega kada smo bili tamo. Rekao nam je: „Prijatelj mog prijatelja je moj prijatelj“. Dođite, pokušajte da pronađete nešto, pokušajte da nam pomognete, ne tražimo nikakvu filozofiju osim istine, da znamo šta se je dogodilo ljudima. I po Ženevskoj konvenciji imamo pravo na to.

Ako je srpski narod zaustavio balkanski rat i rekao stop, kako bi bugarska auto kolona prošla i bio human da prekine rat, da prođu neprijateljski ranjenici, toliko da i dan danas u Ženevi zahvaljuju srpski narod i kažu: „budi human kao Srbi“, zašto niste vi toliko humani, vi ste na vlasti u svim tim zemljama gde možete pomoći ljudima, bez obzira na veru, naciju i pripadnost.

Predložila sam Hoze Barajbaru: „Otvori telefon za nas, nema potrebe da se predstavljaju i govore ko su. Samo neka kažu: „Na tom i tom mestu su umrli ti ljudi, nema ih više““. I to je informacija.

Prošle godine sam bila na Kosovu. Uvek idemo kada imamo „Spomenik istine“. Kosovska Mitrovica je sagradila spomenik, 22. jun, na kojem su popisane sve žrtve iz tog regiona. Dok ovi iz Orahovca, Retimlja, imaju jedan u porti crkve, tu su im imena i podsećamo ih se, odemo tamo, položimo venac. Mi nemamo jer su naši slučajevi bili individualni i ne mogu očekivati da neko napravi spomenik samo za mog sina, zbog toga idemo u posetu ovde, u crkvu sv. Marka, ima ploča, odemo tamo, položimo venac i održimo opelo 28, na Vidovdan se organizuje opelo za sve ubijene i žrtve.

Ja sada svake godine idem u Kosovsku Mitrovicu, Kosovo Polje, na groblje. Posećujem groblja jer su mi tu dede i babe, sestra koja se je udavila u jezeru. Dakle, posećujem ta groblja i do pre nekoliko godina je bila i kuća roditelja, koje više nema. Srušena je i sagrađena jedna zgrada. Bila je na ulazu u Kosovo Polje, ranije se zvala „Lenjinova 8“, a zatim „Cara Dušana“, dok sada sigurno nosi drugačiji naziv. Nekada, kada bi se završila Priština je bilo ono veliko polje pa su zatim bile sve kuće. Moja kuća je bila četvrta od početka, ali više ne postoji. Dok kod stana u Prištinu nisam išla. Odem do zgrade, ali tu sada više ne žive ljudi koje sam poznavala. Bila sam jednom u komšiluku. Međutim, sve se je promenilo. Ja sam ostavila stan pun stvari, niti bi želela da vidim. Tu su gobleni koje sam šila, fotografije, četiri godišnja doba. Naši kreveti, nova garnitura, tada smo se upravo bili smestili.

U međuvremenu dok sam tražila Ivana, istovremeno sam pokušavala da smirim Nikolu, da razume da tražimo njegovog brata. Uvek sam se starala da on kao mlad dečko ne napravi neku glupost. Kako mogu da znam šta se dešava u mozgu mladog dečka. Stoga sam mu uvek govorila da se nadamo, da radim u jednom udruženju, da se sastajem sa svim ljudima i da se nadam da ćemo pronaći nešto. Već dugo vremena je najteža stvar za Nikolu kada imamo neki praznik ili muziku. Tada uvek moramo da otpevamo Ivanovu pesmu i uvek moramo da ga spomenemo, dakle Nikola uvek traži i nikada to nije prevazišao.

Mislim da on najviše pati jer je ćutljiv, ne radi šta ja radim. Hvala Bogu, kada je trebalo da se ženi, ja sam bila protiv. Kako može da se ženi dok mi još nismo našli drugo dete? Posle su mi ljudi rekli: „Ti nisi normalna, pusti dete nek se ženi“. I šta je ostalo meni, morala sam da napravim slavlje. I stvarno smo napravili. Bilo nas je 40 osoba, u krugu porodice, ja sam bila prva koja je igrala. Bila sam najveselija iako je bilo veoma teško za mene. Čak mi je i majka rekla: „Draganče, kako možeš ovako da igraš?“, a ja sam joj uzvratila: „Moram da budem vesela jer mi se ženi sin“.

On je doneo pravu odluku, ja u toj situaciji nisam bila u pravu. Bila sam ljuta što se ženi, dok je u stvari on bio pametniji od svih nas. Oženio se je, stvori porodicu i dobio troje dece. Nevesta nije htela, htela je samo dvoje. „Ne“, rekao joj je, „moramo da imamo troje, jedno za brata“. I tako. Hvala Bogu, ima troje dece. Hvala Bogu na toj unučadi.

Kada god mu kažem: „Sutra idem na intervju“, kaže mi: „Da li ćeš moći?“. Ja mu kažem: „Da, što da ne? Ja uvek mogu, to je moj zadatak, nemoj da brineš“. Dok muž, on uopšte ne voli da priča o ovom problemu, kao da je priča završena. On nikako nije mogao da izdrži. Ne ide nikuda, ne izlazi iz kuće, nema nikakvih kontakata sa ljudima. U potpunosti se je povukao, čeka da umre. Sinoć mi je rekao: „Slavko je umro“, za mog brata, „on se je spasao“. A ja ga pitam: „Kako kažeš to?“, a on odgovara: „Kako nisam ja na njegovom mestu“. A ja njemu: „Polako će svako doći na red, nemoj da žuriš“.

Međutim suprug se nikada nije pomirio jer oseća odgovornost što nas je ubedio da ostanemo. Govorio je: „Zašto da ne ostanemo? Zašto da bežimo kada smo ovde živeli, kada smo nevini“. Mislim da mu je zbog toga najteže.

Šta da vam kažem, život ide dalje, ne može da stane, ali je teško. Mislila sam da će tokom vremena biti lakše, ali u ovom slučaju vreme ne znači ništa. Čini mi se kao da se sada dešava, kao da smo blokirani na neko vreme u ’99. Ponekada kada trebam da napišem godinu, dođe mi da napišem 1999. Ponekada je kao da je vreme stalo, dok se ne setim koja je godina.

Izgleda da čovek celo vreme, želeo ne želeo, ostane s nadom da će problem biti rešen. Međutim, tokom vremena sve teže jer i te ubice koje su bile, oni su sada već umrli jer su sigurno bili ljudi u godinama koji su ratovali. Posle mislim da neće niko ostati da ispriča istinu. Osim ako se ne uradi preko neke komandne odgovornosti i kaže: „Ovi su bili odgovorni po komandnoj odgovornosti u tom regionu, ovi su bili za ovaj region, ovi za onaj“.

A sada ovaj sud, ne verujem u njega uopšte. Neće ništa uraditi. Sve je politika. Kako duva politika, tako će biti, zbog toga se uopšte ne bavim tim. Niti opterećujem sebe tim sudom u Hagu jer možete da vidite da je sve samo formalno. A za nas porodice to ništa ne znači. To je razlog zašto smo apelovali da se pročitaju ti protokoli, ta literatura, ti izveštaji. Dakle, kako bi rekli Međunarodnom crvenom krstu imena ubijenih za koje ne znamo da li će biti pronađeni ili neće. Najmanje neke informacije kako se ljudi ne bi nadali nakon ovoliko godina, da će se neko pojaviti. Drukčije je kada znaš da je neko umro, kada imaš informaciju. Ali nakon 21 godine, ja ne verujem da će se neko vratiti jer se do sada niko nije vratio.

Ali šta da radimo? Idemo dalje. To je naša parola, da idemo dalje. Nada umire poslednja. Ja sam uvek mišljenja da se kaže istina. Neka ljudi čitaju, ja stojim iza ovog šta sam rekla jer je to istina. Bilo je dosta laži i prevara. Treba reći istinu, ovo su istorijski podaci, ovo je priča. Moj mali doprinos je ovde i mi smo pravili časopis, pravili knjige, razne aktivnosti tokom godine, pozive, zahteve. Dakle, ostavili smo dokumentovano i veoma je važno da ostane to dokumentovanje.

Ova knjiga drži naslov: „Naša ukradena istina“ i obuhvata naše razne aktivnosti koje smo održali, sastanke, pozive, zahteve, sastanke sa Žak Širakom, sa predstavnicima raznih delegacija. Ovde sam na Merdaru kada smo išli da proverimo odeću. Ovde smo sa Montgomerijem (Montgomery) u Američkoj Ambasadi, u svim ambasadama jer smo bili svuda. Bili smo prva delegacija koja se je sastala sa albanskim parlamentom. Bila sam sa sedam roditelja bez ikakve dozvole. Pitali su nas: „Zašto idete?“. „Moramo da idemo, roditelji smo, moramo da tražimo našu decu“.

Ne mogu reći da oplakujem moje dete više od jedne muslimanske ili hrvatske žene ili nekog drugog koji oplakuje svoje dete. Majka je majka, bol je bol, dakle nesreća je nesreća. Ako je bio rat, bez protokola. Ja sam prva čula Haradinaja kako se hvali da je držao dnevnik, dakle on zna za svoj deo jer ima svoju zonu. Ja sam uvek govorila: „Ajmo da odemo u te zone da vidimo koji je komandant imao zatvorenike, ko su bili zatvorenici koji su ubijeni“. Prošlo je toliko godina, pola je ljudi pomrlo, čak i pola onih koji su ubijali je pomrlo. Ali protokole treba otvoriti zarad humanosti, sve situacije treba rešiti jednom za svagda, za svaku nestalu, kidnapovanu i ubijenu osobu kako bi porodica našla svoj mir.

Znate onu slovenačku priču: „Sluga Jernej i njegovo pravo“. Eh, ja verujem da nema pravde. I uopšte ne tražim tu vrstu pravde, tražim istinu, spokoj, mir. Ako je jedno dete umrlo, da znamo da ga oplakujemo na njegovom grobu. A ne da dobijemo telo za koje ne znamo jer smo dali krv za DNK analize, da nađemo dete, saznamo istinu, ako je umro. Ako je živ, zatvoren negde ili radi negde u Iraku., Iranu ili su ga preobratili u borca. Najmanje da znamo, živ je, tamo ratuje, umro je u tom ratu, nije više, dakle štagod da bude da porodica zna.

Život se nastavlja, vi radite, kuvate, čistite, perete, starate se o svemu, ali tu je jedan crv koji stalno pita: „Šta on sada radi?“. Kada sednem da jedem mislim, da li je umro od gladi, da li je bio gladan. Šta će drugo majka da misli osim kako je dete skončalo, šta mu se je desilo.


Priča je deo knjige “Oteto detinjstvo: ispovesti dece tokom rata” i objavljena je kao deo aktivnosti civilnog sektora na Kosovu, organizovane s ciljem da se obeleži Međunarodni dan prisilnih nestanaka – 30. august 2023. Knjiga je izdata u partnerstvu forumZFD program na Kosovu i Resursnog centra za nestale lice, uz podršku nemačkog ministarstva za razvoj i saradnju (BMZ) i ambasade Švajcarske na Kosovu. Priština, 2022.