Rusko-ukrajinski konflikt i krhkost makedonskog političkog okruženja

Ruska invazija na Ukrajinu, koja je počela u februaru 2022. godine, promenila je političku klimu u Evropi i najavila novu eru globalnih odnosa, koja tek treba da poprimi oblik u postkonfliktnom procesu i koja će biti zasnovana na kompleksnosti koja proističe iz nastajućih realnosti multipolarnog sveta. Globalne sile će očigledno biti primorane da sednu za mirovni sto i definišu svoje odnose na duge staze kako bi se dogovorile oko bazičnih geopolitičkih, ali pre svega geoekonomskih pitanja, u naporu da uspostave trajni mir, ali i pravila igre koja bi sprečila razvoj budućih konflikata, koji, naravno, ne mogu biti u potpunosti isključeni. Atmosfera uzdrmanog poverenja između EU i SAD sa jedne i Rusije sa druge strane svakako ne pomaže postizanju takvih ciljeva, a vremenski okvir konflikta između Rusije i Ukrajine je iz ove perspektive i dalje teško predvidiv.

Početak vojne operacije od strane Ruske Federacije pokrenuo je talas političke turbulencije u Severnoj Makedoniji. Najnovija članica NATO-a i večiti kandidat za članstvo u EU suočila se sa onim sa čim se suočila većina država u Evropi – politička neizvesnost, ekonomski problemi i polarizovano javno mnjenje o tome šta se dešava na tako maloj udaljenosti od državne granice. Čak i pre početka konflikta u Ukrajini Severna Makedonija, kao i većina država Zapadnog Balkana, bila je pod političkim i ekonomskim uticajima iz raznih centara moći. Covid-19 pandemija pokazala je da EU i SAD nisu jedini igrači zainteresovani da prošire svoj politički i ekonomski uticaj u regionu i da imaju ozbiljnu konkurenciju među globalnim igračima poput Rusije, Kine i Turske, kao i nekih zemalja iz arapskog sveta.

Početak konflikta između Rusije i Ukrajine je skoro trenutno polarizovao javno mnjenje u Severnoj Makedoniji oko uzroka konflikta i glavnog krivca. Međutim, još i pre početka konflikta ankete javnog mnjenja su pokazivale da Severna Makedonija pripada drugoj grupi zemalja (od tri) u kojima postoje simpatije prema Ruskoj Federaciji, ali nisu na istom nivou kao u Srbiji i Bugarskoj, iako su svakako jače i izraženije nego kod „ruskih skeptika“ Poljske i Rumunije. Domaći analitički centri ukazivali su i na jačanje ruskog uticaja i sve veće simpatije prema Ruskoj Federaciji, naročito u trenutku kada je EU uspela da razočara građane ove zemlje novim vetom zemalja članica na početak pretpristupnog procesa pregovora Severne Makedonije sa EU.


Konflikt koji traje već tri decenije između Grčke i Severne Makedonije oko imena države rešen je potpisivanjem Prespanskog sporazuma 2018. godine, nakon čega je Republici Makedoniji dodat atribut Severna, i ona je napravila dodatne ustupke u vezi sa istorijskim i identitetskim pitanjima, zauzvrat dobijajući deblokadu pregovora za pristupanje NATO i EU. Tokom 2020. godine NATO članstvo je postalo realnost, a početak pregovora sa EU je delovalo nadohvat ruke. Međutim, prvo je Francuska, a potom i Bugarska dala novi veto Republici Severnoj Makedoniji i Republici Albaniji, svaka iz svojih razloga. Francuski veto nastao je zbog zahteva Francuske da redefiniše metodologiju pretpristupnih pregovora, što je i realizovano, pa je francuski veto ukinut u rekordnom roku. Međutim, odmah nakon što je ukinut francuski veto, sledio je veto Bugarske, koja se u novembru 2020. nije slagala sa tim da Severna Mekodonija započne pretpristupne pregovore. Taj veto je i dalje na snazi, a kredibilitet EU kao partnera i uticajnog faktora u političkom životu Severne Makedonije vidno je narušen zbog trajnog neispunjavanja obaveze da konačno otpočnu pregovori i zbog ostavljanja Severne Makedonije u čekaonici Evropske unije uprkos ogromnim ustupcima koje je ova zemlja napravila Prespanskim sporazumom.


U takvoj atmosferi opšteg razočaranja politikom EU i određenim državama članicama bilo je samo za očekivati da će javno mnjenje reagovati na rusko-ukrajinski konflikt delom i kroz prizmu takvih osećanja, više emotivno nego racionalno, ostavljajući procene geopolitičke mape i ličnih interesa u pozadini. Međutim, uprkos ovom razvoju događaja, istraživanja domaćih analitičkih centara pokazuju da većina etničkih Makedonaca i velika većina etničkih Albanaca (dve najveće etničke grupe u Severnoj Makedoniji) pokazuju solidarnost sa Ukrajincima i osuđuju invaziju na Ukrajinu. Ipak, broj onih, naročito etničkih Makedonaca, koji podržavaju Rusiju nije mali, što je više rezultat želje za „osvetom“ zbog neispunjenih očekivanja zapadnih partnera prema Severnoj Makedoniji nego odraz nekog autentičnog proruskog osećanja u društvu koje, budimo iskreni, nikad nije bilo ni približno veliko kao u susednoj Srbiji ili čak Bugarskoj, koja je usput članica i NATO i EU. Javljanje proruskih osećanja je više instrumentalno i mahom zasnovano na frustraciji sa neuspehom procesa EU integracija, a popularnost Ruske Federacije raste (čak i pre konflikta sa Ukrajinom) isključivo u kriznim situacijama i međunarodnim političkim preprekama, koje su postale redovna strategija u ponašanju nekih EU država članica prema Severnoj Makedoniji, koja je verovatno jedna od najslabijih tačaka asimetrične logike pretpristupnog procesa.


Međutim, razvoj političkih događaja u Severnoj Makedoniji, uprkos negativnim događajima, doživeo je pozitivnu epizodu koja je povratila poverenje makedonskim građanima u mogućnost mudrog i mirnog rešenja sporova sa njihovim susedima. Naime, u maju 2022. godine prvo je vaseljenski patrijarh Vartolomej, a potom i Srpska pravoslavna crkva priznala autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve – Ohridske arhiepiskopije (MPC-OA), čime je MPC-OA odlikovana tomosom (zvaničnim aktom priznanja) tadašnje matične crkve – Srpske pravoslavne crkve. Ovim je završen dugi spor između SPC i MPC-OA, i MPC-OA je dobila zvanični status pravoslavne crkve sa ostalim crkvama u pravoslavnom svetu. Ovo je izazvalo talas ushićenja u zemlji i podiglo popularnost susedne Srbije, naročito među etničkim Makedoncima, na račun susedne Bugarske, koja je, upravo zbog veta u EU, dobila status najnepopularnijeg suseda Severne Makedonije. Ovo je svakako produbilo frustraciju u bugarskom društvu povodom makedonskog pitanja, a sve je izvesniji i novi veto na predstojećem samitu EU u junu 2022. godine. U vreme pisanja ovog teksta francuski predsednik Emanuel Makron čini poslednje napore da ukine bugarski veto iako u makedonskom društvu postoji mala nada za uspeh ove inicijative. Naslućuje se pobednik takvog potencijalnog negativnog razvoja događaja…

Nenad Markovič je docent na katedri za politički nauke Pravnog fakulteta “Sv. Kirila i Metodija” u Skoplju. Osnivač je i istraživač u Institut za demokratiju “Societas Civilis” – Skoplje i član uredničkog odbora tromesečnika “Politička misao”. Bavi se istraživanjem političke teorije, društvenog kapitala, političke filozofije, nacionalizma, građanskog društva i političke kulture/mita.