Zakon o slobodnom pristupu javnim informacijama i pristup javnim informacijama u praksi

Slobodan pristup informacijama je ljudsko pravo. On je od ključnog značaja za razvoj otvorenih i demokratskih društava te za osiguravanje odgovornosti vlada prema građanima. Ovim moćnim mehanizmom, koji je ključni stub za razvoj demokratskih društava, građani mogu da imaju uvid u to kako se troši javni novac, da li javne institucije poštuju zakone, te da li su javni zvaničnici i državni službenici zloupotrebili svoje položaje.

Sloboda informisanja se smatra jednim od osnovnih ljudskih prava u međunarodnom pravu. U Republici Severnoj Makedoniji ovo pravo je zagarantovano Ustavom i reguliše se Zakonom o slobodnom pristupu javnim informacijama. Ovaj zakon reguliše uslove, način i procedure primene ovog prava na slobodan pristup javnim informacijama i odnosi se na javne informacije   koje poseduju državne vlasti, opštinski organi, institucije javnih službi i druga tela, organizacije i pravna i fizička lica koja imaju javni autoritet utvrđen zakonom.

Pravo na slobodan pristup javnim informacijama je dostupno svim pravnim i fizičkim licima. Zakon omogućava tri kanala putem kojih lica mogu da traže pristup javnim informacijama – usmeno, pismeno i elektronski. Zakon jasno ističe da lica koja traže informaciju nisu u obavezi da objasne zašto im je potrebna data informacija, niti bi iko smeo da postavi to pitanje.

Trinaeste godine nakon usvajanja Zakona o slobodnom pristupu javnim informacijama pokazalo se poboljšanje u voljnosti javnih institucija i zvaničnika da podele tražene informacije, ali i povećanje primene prava na pristup javnim informacijama. Ipak, građani, organizacije civilnog društva, pravna lica i novinari suočeni su sa preprekama kada traže i pristupaju javnim informacijama, i postoje izazovi koji sprečavaju pojedince i institucije da u potpunosti iskoriste ovo pravo.

Uočljiva je veća otvorenost i razumevanje dužnosti da se obezbedi pristup javnim informacijama kod sve većeg broja javnih institucija, što se vidi u postavljanju kontakt osoba. Međutim, zakon se ne primenjuje konzistentno i institucije nisu još uvek u potpunosti transparentne, što ograničava i otežava protok informacija.

Procedure za pristupanje javnim informacijama su i dalje veoma kompleksne, i javne institucije znaju kako da eksploatišu pravne dvosmislenosti kako bi izbegle ispunjavanje svoje dužnosti da brzo odgovore na zahteve sa detaljnim i preciznim podacima i informacijama. Javne institucije i zvaničnici još uvek često doživljavaju zahteve za pristupom javnim informacijama kao „nametljive“ u njihovom svakodnevnom radu i da je to „gubljenje vremena“, a ne pravni uslov i obaveza.

Često se dešava da javni zvaničnici ili institucije odbijaju da daju informacije sa obrazloženjem da oni nemaju te informacije, a zapravo su u pravnoj obavezi da imaju te informacije i da ih podele na zahtev. Ovi slučajevi pokazuju nemar prema njihovoj dužnosti da prikupe, sistematizuju i ažuriraju podatke koji bi trebalo da budu pravno dostupni javnosti. Takođe, neki podaci i dokumenta su klasifikovani kao poverljivi, bez dovoljno objašnjenja, što može da se shvati kao pogrešna upotreba pravnih izuzetaka i propusta.

Građani još uvek nedovoljno poznaju svoja zakonom zagarantovana prava, kao ni procedure za pristupanje javnim informacijama. Naročit problem u vezi sa praktičnom primenom zakona je da su neophodne procedure za prikupljanje podataka iz javnih institucija i dalje veoma komplikovane i zahtevaju previše vremena. Građani tvrde kako znaju da neće dobiti željenu informaciju bez poteškoća i ne žele da gube vreme na administrativne procedure koje možda ne bi pokazale brze rezultate. Za njih je 30 dana čekanja za prvi odgovor od zvaničnika, potom verovatno praćen periodom čekanja za evaluaciju žalbi i pritužbi, izgubljeno vreme. Proces obezbeđivanja adekvatnog pristupa javnim informacijama zahteva brzu i efektivnu komunikaciju.

Dok Zakon o slobodnom pristupu informacijama pruža reaktivnu transparentnost (informacije se daju na zahtev), institucije bi trebalo da pokazuju proaktivnu transparentnost redovnim objavljivanjem informacija i podataka onlajn. Samo mali procenat institucija redovno objavljuje onlajn informacije o svojim programima i budžetima. Štaviše, informacije dostupne javnosti se često predstavljaju na način koji nije lako razumljiv.

Jedan pozitivan korak u pravcu povećane transparentnosti od strane vlade je zahtevanje od ministarstava da objave svoja bazična budžetska i programska dokumenta onlajn i da pripreme i usvoje strategije za transparentnost svojih aktivnosti. Međutim, još uvek nema ujednačenog pristupa među ministarstvima i spomenuta dokumenta mogu da se pronađu u drugim delovima njihovih internetskih stranica.

Podaci pokazuju da su zahtevi za javnim informacijama koje podnose NVO najviše zvanični, potom oni koje podnose građani kao fizička lica, a potom novinari. Prema izveštaju iz 2018. godine od strane Komisije za zaštitu prava na slobodan pristup javnim informacijama, državne institucije (naročito parlamentarna skupština) dobijaju najviše zahteva slobode informisanja, potom opštine, sudovi, javna preduzeća i institucije te zdravstvene institucije. Tokom 2018. godine broj građana koji su podneli zvaničnu žalbu Komisiji se povećao. Neodgovaranje na zahteve je bio glavni razlog zvaničnih žalbi, a veoma visok procenat žalbi je rezultirao pozitivnim ishodom za one koji su tražili informacije.

Iako je bilo pozitivnih promena u pogledu institucionalne transparentnosti i pristupa javnim informacijama, i dalje ima prostora za poboljšanje u pogledu praktične primene zakona, uprošćavanja procedura za traženje informacija i proaktivnu transparentnost.

Blagovremeno pružanje informacija je veoma važno za povećanje transparentnosti institucija. Primena strožih kazni za javne službenike koji ne odgovaraju na zahteve za informacijama u skladu sa zakonskim rokovima bio bi efektivan način da se poboljša pridržavanje zakona i reaktivna transparentnost. Kada bi se javne institucije posvetile objavljivanju dostupnih informacija onlajn, građani, civilno društvo i novinari bi mogli da se informišu bez komplikovanih, dugih administrativnih procedura za pristup informacijama.

Kao zaključak, veća otvorenost i transparentnost jačaju institucije, što u krajnjoj instanci dovodi do zadovoljnijih građana.

Dušica Nofitoska je advokatica koja je položila evropski pravosudni ispit i završila master studije na Katedri za međunarodno pravo i međunarodne odnose. Trenutno radi za Makedonsko udruženje mladih pravnika.

Foto: Udruženje mladih advokata Makedonije