Zakonska zabrana negiranja presuđenih ratnih zločina tiče se svih žrtava rata

Dopune Krivičnog zakona trebaju pročistiti bh.javni prostor od interpretativnog tereta o prošlosti

Ured Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini je dana 23.7.2021. godine objavio Odluku kojom se nameće Zakon o dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Tačnije, vrše se dopune člana 145a, na način da se normira zabrana javnog odobravanja, poricanja, grubog umanjivanja ili pokušaja opravdavanja te veličanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina. Ova Odluka je uslijedila nakon brojnih neuspješnih pokušaja da se zakonske odredbe ili zakon o ovoj materiji usvoje redovnim putem kroz procedure u državnim institucijama (dosada su bila pokrenuta četiri prijedloga, dva za zaseban zakon o zabrani te dva o dopunama Krivičnog zakona BiH). Odluka je uslijedila i nakon brojnih bezuspješnih poziva, upozorenja i inicijativa međunarodne zajednice, Visokog predstavnika, civilnog sektora, te udruženja žrtava o nedopustivosti prakse negiranja počinjenih ratnih zločina i veličanja ratnih zločinaca. Nove odredbe Krivičnog zakona su etnički neutralne i vrijede potpuno isto za osporavanje svih pravomoćnim presudama utvrđenih zločina i veličanje osuđenih zločinaca.

Od stupanja na snagu ovih dopuna Krivičnog zakona BiH (28.7.2021.godine), na teritoriji cijele države više nije dozvoljeno osporavati, opravdavati, ili umanjivati bilo koji pravomoćnom presudom utvrđeni ratni zločin ukoliko bi to moglo potaknuti na nasilje ili mržnju protiv bilo koje etničke ili nacionalne grupe ili pojedinca iz tih grupa. To znači da nije dozvoljeno opravdavati niti poricati presudama utvrđene činjenice o ratnim zločinima nad Bošnjacima, Hrvatima, Srbima niti pripadnicima bilo koje druge etničke grupe, bez obzira ko ih je počinio. Čini se krivično djelo, ukoliko je ovo ponašanje usmjereno protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju. Nasilje ili mržnju, iznesene na način da bi ih mogli potaknuti, između ostalog, čine:

Osporavanje da je u Srebrenici počinjen genocid

Tvrdnja da se u Uzdolu nije desio ratni zločin nad civilima

Opravdanje zločina počinjenih u Grabovici

Umanjivanje ili slavljenje udruženog zločinačkog poduhvata protjerivanja i ubijanja unutar tzv. Herceg Bosne

Poricanje da su u Prijedoru počinjeni zločini protiv čovječnosti uključujući ubistva

Negiranje ratnih zločina u mjestu Zovik uključujući nezakonito zatvaranje

Relativiziranje ratnih zločina protiv civila na Kazanima.

Bitno je uvidjeti važnost dopuna Krivičnog zakona u tome što iako su ratni zločini počinjeni u BiH imali etničku, religijsku odrednicu; iako su ideologije koje su dovele do rata i nastavljene od strane političkih elita također zasnovane na etničkoj, nacionalnoj, religijskoj jednostranosti i isključivosti; te zbog etnocentričnih interpretacija prošlosti ukorijenjenih u veličanju zločinaca i negiranju odgovornosti pripadnika vlastite grupe odnos prema prošlosti mora biti zasnovan na činjenicama. Javni prostor, uključujući politički, medijski diskurs, obrazovni sistem, u BiH je bio ispunjen negiranjem sudski utvrđenih činjenica, namećući kao istinu iskrivljene etničke herojske i viktimološke narative, koji su daleko od činjenica i prava. Ovo stanje smišljenog održavanja ‘zamrznutog konflikta’, u kojem se i dalje opravdavaju i negiraju zločini, je značajno onemogućavalo oporavak post-konfliktne države, pomirenje i užasavajuće je produžavalo efekte rata na žrtve osporavajući njihova stradanja i patnju. Neprihvatljivost ovog stanja je sada uređeno kao krivična odgovornost svakog onog koji javno odobrava, poriče, grubo umanjuje ili pokuša opravdavati bilo koji ratni zločin, zločin protiv čovječnosti te (nikako se ograničavajući samo na) zločin genocida.

Dopune Krivičnog zakona BiH, potrebno je naglasiti, obuhvataju radnje negiranja, javnog odobravanja, grubog umanjivanja ili pokušaja opravdavanja, široko postavljenih zločina – zločina genocida, ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti. Kako je u ranijim analizama ForumZFD-a i TRIAL International-a naglašavano – ove zabrane se moraju utvrditi u odnosu na presuđene zločine, što ove odredbe i predviđaju. Zločini koje je zabranjeno negirati ili opravdavati se odnose na zločine utvrđene pravomoćnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini. Slijedeći model iz Okvirne odluke Vijeća EU 2008/913/PUP o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije krivičnopravnim sredstvima, nisu sva javna odobravanja, poricanja, gruba umanjivanja ili pokušaji opravdavanja ovih zločina kažnjivi, već samo one radnje koje bi mogle potaknuti na nasilje ili mržnju. Posebna odgovornost je propisana za dužnosnike, odgovorne osobe ili zaposlenike u instituciji vlasti ili bilo kojem organu koji se financira putem javnog proračuna, utvrđujući strožu kaznu za činjenje krivičnog djela poricanja, umanjivanja, opravdavanja (kazna zatvora od minimalno 3 godine).

Je li BiH dobila novu šansu za katarzu?

Visoki predstavnik je u svojoj Odluci i dopunama Krivičnog zakona prepoznao i normirao kao krivično djelo još jednu izrazito prisutnu štetnu praksu: veličanje osoba osuđenih pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. U BiH je veličanje ratnih zločinaca poprimilo razmjere nacionalnog/etničkog herojstva, uvriježilo se u obrazovnim sistemima i oživjelo u javnim prostorima. Osuđeni počinioci različitih ratnih zločina, različitih etničkih pripadnosti, godinama su dobijali svoje ulice, isticani su njihovi likovi, dodjeljivana im odlikovanja, finansirana udruženja i događaji pod njihovim imenima. Svaka od ovih praksi je sada zabranjena sama po sebi, odnosno krivičnu odgovornost povlači svako veličanje osuđenih ratnih zločinaca, bez dodatnog uslova da bi mogli potaknuti na nasilje ili mržnju.

Odgovornost za počinjene zločine je individualna kao i odgovornost za njihovo osporavanje ili opravdavanje, te je u tom smislu i svaki pokušaj predstavljanja ovih zakonskih odredbi kao anti-nacionalnih, anti-etničkih, usmjerenih protiv cijele etničke grupe kao takav pogrešan i puka politička manipulacija. Suprotno brojnim medijskim izvještajima i politički obojenim istupima, zakonske odredbe neće kažnjavati Srbe, već one pojedince koji osporavaju, umanjuju, opravdavaju zločine koji su utvrđeni pravomoćnim presudama. Zakonske odredbe nadalje neće ‘štititi’ Bošnjake, već sve one osobe koje su žrtve ovih zločina. Ovakva pravna regulacija i njena primjena u praksi će obezbijediti razvoj vladavine prava, poštivanja pravosudnog sistema, omogućiti dijalog. Ovo je period u BiH kada se mora razumjeti da odgovornost i krivica nisu kolektivne, te da je ova Odluka važan iskorak u kreiranju uslova za toliko potrebnu katarzu.

Ova analiza želi vratiti fokus novih odredbi Krivičnog zakona u perspektivu onih kojima su posvećene. Ovo nisu zakonske odredbe protiv nekoga – ovo su zakonske odredbe za svakog građanina i građanku BiH. Osporavanje, opravdavanje i veličanje sasvim sigurno negativno utiče na izgradnju mira u ovoj državi. Ono, međutim, u krajnjem ishodu osporava, opravdava i veliča sva ubijanja, zatvaranja, silovanja, uništavanja, protjerivanja, koja nisu pogađala samo etničke grupe kao apstraktne i daleke zajednice, već su pogađala stvarne osobe, njihove porodice i njihove potomke. To je stvarni efekat koji u svakoj lokalnoj zajednici obnavlja rat, strah, podjele i traume. Ovim odredbama se zahtijeva korištenje činjenica, koje utvrđuju obime i vrstu zločina, kao osnovni korak u procesu suočavanja sa prošlošću. Prihvatiti da su zločini počinjeni, prihvatiti pojedinačnu odgovornost koja je utvrđena, osloboditi nacije i etničke grupe odgovornosti, te priznati stradanja i patnju žrtvama i preživjelim, kojih ima na svim etničkim stranama. Dosada, to nije bila praksa. Dopune Krivičnog zakona trebaju pročistiti bh.javni prostor od interpretativnog tereta o prošlosti i pružiti novu priliku svim pojedincima i grupama za prevladavanje teške prošlosti.

Svrha dopuna Krivičnog zakona ne mora nužno biti ispunjena pokretanjem i vođenjem krivičnih postupaka. Ako zakonske odredbe spriječe činjenje krivičnih djela javnog veličanja, odobravanja, poricanja, grubog umanjivanja ili pokušaja opravdavanja zločina genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratnog zločina, treba ih smatrati uspješnim. Ukoliko se pak počini neko od ovih krivičnih djela, nadležna institucija sada ima pravni osnov i odgovornost za procesuiranje i uspostavljanje sudske prakse. Dodajmo i perspektivistički pogled na dopune Krivičnog zakona BIH: svaki zločin utvrđen i svaka osoba osuđena pravomoćnim presudama u budućnosti (imajući u vidu da suđenja za ratne zločine još uvijek traju) neće biti slavljen/a niti osporavan/a. To je novi, veliki korak u dosadašnjem post-konfliktnom životu BiH.  Razumijevajući da primjena može biti izazovna, ipak ove zakonske novine istinski trebaju biti iskorištene za napredak. Stoga je važno perspektivu pomjeriti ka onome što mogu i trebaju proizvesti umjesto neproduktivnih i neosnovanih političkih opstrukcija. Potrebno je ovdje podsjetiti da prakse negiranja i veličanja ratnih zločina i zločinaca nikada nisu bile dobar niti prihvatljiv put za BiH i sve njene stanovnike/ce, bez obzira na to da li su postojale zakonske odredbe koji ove prakse zabranjuju.

Ovu analizu je nastala u saradnji pravne eksperice Lejle Gačanice sa organizacijama forumZFD i TRIAL International.