Izgubljena u beskraju, gdje li će poći

kad svojoj kući ne može doći

čak neće ni vrisnuti moći

a nestade jos jedan dan u noći.

I hoda, i traži, i luta, i čeka

milovanje što joj zada ruka neka

i to ne bilo kakva, već meka

i puna za lijek, plodova kleka.

Nekako ne vjeruje da je svemu kraj

teško je suočiti se sa tim da završen je rat,

i kad već napusti zemlju i život taj

zašto makar onda ne pođe u raj.

I šta sve ostavi za sobom

pa i sad pati i kune se bogom

da nije htjela ostaviti druge da se mole s'tobom

i da nije htjela da gleda tvoje jecaje i bol.

I znaj da sve je podnijela lako

i da na srcu ostalo je, kao prije, onako

jer njeno tijelo predalo se baš tako

učena velikim ljudima, po njoj, kako.

I ne zamjeri što ti nije rekla kuda pođe u mrak,

znaš da joj je korak uvijek bio lak

na korak do neba i želje u pad

tvoj život je bio sreće njen zrak.