Intervju sa Nezir i Hamide Avdyli

Roditelji osmoro dece, Nezir i Hamide Avdyli, se podsećaju na vreme rata koji ih je odvojio od dvojice sinova koje više nisu videli. Troje njihovih sinova, Fadil (24 godine), Fatmir (18 godina) i Kujtim (16 godina), je odvojeno od porodice i pridružilo koloni ljudi koji su deportovani. Kujtim je uspeo da se sakrije sa nekoliko rođaka u jednoj kolibi. Preostala dvojica su bila u grupi koju su povukli iz kolone u dvorište jedne kuće. Tu su ubili Fatmira, dok je Fadil uspeo da pobegne iako je bio ranjen u ruku. Jedan komšija, kojeg je sreo uz put, mu je povezao ranu. On je poslednji koji izjavljuje da je video Fadila živog.  

Danas, nakon dvadeset godina, porodica još uvek ne zna za njegovu sudbinu, uprkos naporima koje su otac Nezir i brat Kujtim uložili da ga pronađu. Hamida kaže da joj u snovima Fadil često ponavlja: “Dođi majko, dođi sa mnom jer nema vremena! Dođi i ti sa mnom!”. Roditelji žive u nadi da će im naći barem kosti dok su još u životu. 

„Svašta se dešava, ne plači za mnom!“ 

Nezir Avdyli: Ispovest u prvom licu 

Ja sam iz Ovčare, tamo sam rođen, tamo sam odrastao neko vreme dok nas nisu uzeli u vojnike. Bio sam mlad i nezaposlen. Tada smo obrađivali zemlju, kao što kažu, da preživimo. Nakon toga, `69. sam služio tadašnju vojsku godinu dana. Otac mi je boi srčani bolesnik, nije mogao da radi, a majka stara. Majka mi je još živa, ima 100 godina. Da, u inostranstvu je, otišla je kod sinova tamo.  

Kada sam se vratio iz vojske, zaposlio sam se i oženio dok smo još bili u selu. Trepča je zapošljavala radnike. U Trepči sam radio dvadeset godina kao rudar. Zaposlio sam se `71, radio sam do `89, kada nas je Slobodan Milošević isterao s posla. U februaru ‘89. sam učestvovao u štrajku. Osam dana i osam noći smo bili unutra, uopšte nismo izlazili. Kada smo izašli, otišli smo peške u Prištinu. Posle, koliko protesta i stvari… A bili smo i kažnjeni jer nismo išli na posao. Tražili smo naša prava. Zna se ko nam nije davao prava tada. Izlazili smo i na proteste, dolazili u Mitrovicu. 

U brak sam stupio preko provodadžija. U to vreme nijedan otac nije dozvoljavao ćerci da se vidi sa nekim momkom. A jedan rođak je bio rekao tazbini: “Našao sam ti jednog dobrog momka, hoćeš li da mu daš ćerku?” Razmišljao je nekoliko dana, izgleda da je takva bila sudbina i uzeli smo se. Verili smo se pre nego što sam otišao u vojsku, nakon povratka iz vojske sam je oženio i primljen sam u Trepču. U Trepči sam bio jedno 12 godina, imali smo stanove, jer je Trepča bila jedno 4-5 sati hoda udaljena od Ovčare. Tada nismo imali kola. Nije bilo dobrih puteva. Kasnije sam kupio sam ovo mesto ovde, `77. A ‘78. sam sagradio ovu kuću, koliko sam mogao. I onda `80. sam doveo porodicu ovde. Kada sam došao ovde, išao sam na posao pevajući. Jer tada, kada smo bili nezaposleni smo patili. A kada sam se zaposlio, došle su stvari i sve je postalo bolje.   

Napravili smo svadbu, imali smo pevače koji su pevali kada bi ih platio. Imalo je i tupandžija koje si unajmljivao. Ali su tada žene bile posebno, a muškarci posebno odvojeni. Nedelju dana ranije su počinjali da se spremaju za svadbu. Štaviše, neke starije žene, porodične rođake, su se bogami okupljale po 5-6 njih i mesile kore za pite. Tada su postojali neki ljudi, akdžije (p.p. kuvari), tako smo ih zvali, koji su znali da kuvaju, po 3-4 kazana, sve su stvari pripremali. U to vreme su svatovi dolazili subotom. Ako bi leto bilo lepo, kada ne bi imalo mesta unutra, bili bi smešteni i napolju. Pravili su zlatne niti, igrali. Počinjali bi nedelju dana ranije, u to vreme te ćerke te porodice, tazbina, do nedelju dana bi prošlo dok se ne bi vratili kućama. Ali je u to vreme bilo  uživanje. A i sada postoji druga vrsta uživanja. U to vreme su se tako verili, ženili, a da se uopšte ne bi sreli. Neki nisu baš dobro prošli. I ne bi se baš dobro prilagodili, možda bi jedan bio stariji ili nešto slično. A sada se mladi vide, pa se uklope, pa hodaju, druže se, a ponekada neki kažu da se razdvajaju, ali time donekle kvare stvari. 

Prvo dete nam se je rodilo nakon godinu i po dana. Sada imam šestoro dece, četiri sina i dve ćerke. A Fatmir i Fadil više nisu među nama. Za nas je rat bio baš težak. Dosta smo patili. I danas dosta patimo. Ne dosta, nego baš preterano. Ovde, kod kuće, čas su nam dozvoljavali da ostanemo, čas nisu. Noću je trebalo možda otići negde drugde, u Tavnik, kod neke rodbine, jer smo ovde bili u opasnosti, Ibar nam je blizu, a i put je blizu. A oni su neprekidno dolazili, svakakvi: milicija, vojska, maskirani, nemaskirani, s bradama, bez brada, sa sekirama, bez sekira, naoružani. Dosta smo patili. Ne znam kako može biti teže nego što nam je bilo.  

Ako nisam zaboravio, kada su nas proterali iz Mitrovice je bio 15. april ‘99. Izbacili su nas iz kuća. I bio je 16. i 17, čini mi se, ta 3 dana ovde su bile velike borbe, velika stradanja. Čini mi se za ta 3 dana, sve što je bilo u Mitrovici je za tri dana izbačeno, a ko je mogao je otišao za Albaniju. 

16, bio je petak, negde oko 10 je bilo, imao sam dva sina, Fatmira i Fadila, i Kujtim je bio, izašli su sa kolonom zajedno. Kolona je bila u Žabarima tamo, sa nekim sestrama, sestrićima, i čitavo Žabare i sve koje su tu našli, su usmerili nadole putem žabara, do mesta koje se zove Majka Tereza. Tu put kreće uzbrdo i sreće se sa šipoljskim putem. Tu je kolona krenula nagore, tri milicajca.  

Ja nisam bio, kod vrata dvorišta sam se odvojio od sinova. Dva dana ranije. I više ih nisam video. Ja sam ostao ovamo, u jednoj ulici Žabara, sa ženom i ovim mlađim sinom, kao i sa dve ćerke i zetom. Udata ćerka je imala dvoje dece. I tu smo se odvojili jer su mi sinovi rekli: “Mi, sa prijateljima iz komšiluka, pa kuda nas Bog usmeri, da l` u šume da l` negde, a ti oče idi s majkom, sestrom i ovom decom kuda možete”. Čak sam im i rekao da se ne odvajaju i da idu svi zajedno jer, ako ne dao Bog pukne nešto, ne znamo šta će biti. “Da-da, rekli su mi sinovi kod kapije dvorišta – mi hoćemo da idemo da idemo sa nekim drugovima, jer ako ne dao Bog pukne nešto, da ne budemo u najmanju ruku svi zajedno”. 

Tako smo se na kraju odvojili. Poslednjeg dana, kada smo se odvojili, ovde kod kapije dvorišta sam ih video. Kada su stigli do one uzvišice, rekle su mi sestre jer su mi tri sestre bile u toj koloni, i sinovaca jedno sedam ili osam je bilo tu, kao i nekih rođaka, međutim oni su tu prvo zaustavili Bedrija Muju iz Kovačice, moja mlađa sestra je bila udata za njega. Oni su imali dvoje dece. Čini mi se da je jedan imao dve godine, a drugi sedam meseci ili godinu dana, nisam tačno siguran.  

Milicajci, kažu, su tada bili s maskama. Jedan viši milicajac, lice mu je bilo vidljivo, kako kažu, beo kao sneg s plavim očima, pitao je Bedrija Muju: “Da li si ti Bedrija?” Rekao mu je: “Da, ja lično”. Onda mu je rekao: “Pređi ovamo, predaj dete nekome i dođi ovamo!”. Tri ili četiri puta mu je rekao, ali Bedrija nije izlazio iz kolone. Onda se je milicajac približio, uzeo dete i rekao: “Neka neko uzme ovo dete!” Približila mu se je majka dece, moja sestra, i uzela dete. A Bedriju su odmah tu zaustavili. Onda su zaustavili Fadila, Fatmira, i jednog sestrića, zvao se je Mehdi, 20 ili 19 godina, nije imao više. I zaustavili su i neke iz okoline Mitrovice, kako su nam rekli. Grupa je bila od osmoro ili devetoro njih, tako nešto. Kako nam je rekao jedan svedok, odveli su ih u dvorište jedne kuće i tu ih ubili. A kako je Fadil izašao odatle, sam Bog zna. Da, izašao je ranjen.  

Kako mi je jedan starac rekao, komšija jedan, ovde blizu: “Sreo sam Fadila”. Ovaj komšija je bio u koloni. Ali je bio veoma star i oronuo, i njegova žena je bila stara, nisu mogli da hodaju uz kolonu. Ostali su iza kolone. Oni su se sreli sa mojim sinom Fadilom. Na brzaka su razmenili dve-tri reči, nisu mogli više da govore, jer su snage stigle. Oni su mi rekli:: “Bio je ranjen u desnu ruku. Malo smo su pocepali košulju i na brzaka vezali ruku”. A Fadil im je rekao: “Svi oni što su ostali unutra, svi su ubijeni”. Fatmir je bio unutra, sa tom grupom. 

Fadil je rekao tom komšiji: “Ja sam se sad odvojio od kolone, ranjen sam, ne znam kuda da idem”. Tuda je jedan put, ide uzbrdo. U tom delu tamo, povezuje se sa Vaganicom. Tada su OVK-a i Bajram Rexhepi  bili tamo, doktorov glavni štab je bio tamo, za ljude kojima je bila potrebna pomoć. Komšija mu je rekao: “Kreni tuda, pa možda padneš u ruke OVK i onda te odmah odvedu tamo”. I Fadil je krenuo u tom smeru. Odmah je krenuo tuda i to je se što znam, šta nam je komšija rekao. Dan danas, već je 19 godina, ne znamo njegovu sudbinu.  

Fadil je dakle znao za Fatmira. Ali kako je on izašao iz tog dvorišta, te vatre, tih ubistava, ne znam. Da li je izašao na vrata, kroz neki prozor, ne znam. A tom je komšiji je rekao nešto još jedan. Kada su ih bili uveli u tu kuću, tom zetu, Bedriji Muji, su bili rekli: “Hajde da pobegnemo kroz prozor, ako preživimo, dobro, ako ne preživimo, mi ovako i onako smo mrtvi”. A on im je odgovorio: “Ne, nećemo da bežimo, nismo ništa nikom skrivili, nikom ništa ne dugujemo. Možda nas napuste”. A onda su ih, kako je mu je rekao Fadil, izveli u dvorište i tu ih streljali.  

Mi nismo ništa znali. Mi smo bili u zbegu, čas bi došli kući, čas po rođacima. Poneko veče nismo mogli da spavamo, samo smo bdeli celu noć, obučeni. Jedan dan je jedan momak došao do kapije našeg dvorišta i rekao: “Ko si ti?” Rekao sam mu: “Ja sam taj i taj”. Pušio sam na terasi. I video ljude, puno žena, muškaraca, dolazili su iz smera Ibra i išli ka Tavniku, trčeći. I taj mi je dečko rekao: “Da ti kažem nešto čika Nezire. Iznad vrba u Tavniku, kod jedne krivine, dok sa prolazio kroz jedno dvorište video sam jedno osam ili devet mladih momaka, obučenih, lepih, sa torbama, izgledalo je k'o da se smeju, ali nisu govorili. Međutim, nisam smeo da ih pogledam jer je tu bila policija iz stanice. Iznad njih u jednoj kući, bila je puna kuća milicionera. Uplašio sam se da će me ubiti ako ih pogledam. Rekao sam u sebi, nesrećni očevi i majke jer izgleda da će da nam odu ovi mladi momci. Osetio sam veliku bol za njih. Nisam znao ko su, ali sam osetio veliku bol”.  

Prošlo je  nedelju dana, opet je došao jedan dečko do kapije avlije, ovde negde. Jedan drugi. Pitamo me je ko sam. Rekao sa mu. Reče: “Budi jak čoveče, jer bogami ubili su ti sina, Fatmira, kojeg sam poznavao, bio je igrač. Kao i tvoj sinovac, i njega sam poznavao, kao i Mujinog Bedriju iz Kovačice, i još neke prijatelje tu sa njima”. I na taj način mi je izjavio saučešće. Reče: “Jedva smo ih preksinoć sa OVK preuzeli, jedno sedam dana i sedam noći su ležali tu u jednom dvorištu”. Nismo mogli da iz preuzmemo jer nismo smeli zbog milicijskih snaga. “I preuzeli smo ih noću, iz dva puta smo ih odveli u Vaganicu, tamo su sahranjeni, imaju po jedan komad odeće na gornjoj strani”. Još mi je rekao: “Koga smo poznavali, njima smo napisali ime, ostavili tu”. 16. u četvrtom mesecu su mi ubili sinove. 

Patnja, patnja, većinom bez hrane i pića, pa po kiši, a svi trčeći, čas kod kuće, čas vamo, čas tamo. Velika patnja. Bili smo ovde i sedeli kad je jedan došao od pozadi kuće i rekao: “Došla je milicija, izveli su ljude sa ove strane na jednu njivu, poslali su me da vam kažem dođite vi ovamo, a vi idite prema Tavniku”. Ne znam ko je bio taj čovek. I onda smo presekli ovuda, po kućama, jer nismo smeli dole, putem da idemo jer su mogli da pucaju na nas sa zamka tamo. Otišli smo do ambulante u Tavniku, tu je bila velika poljana. Bilo je puno ljudi tu. Stariji, žene i puno muškaraca. Za sinove više nisam znao gde i kako su ostali. Tu su nas držali do 11 ili 12 časova. I tog je dana došli milicija, vojska, sa nekim sekirama, bradama, ne znam čak ni da ih imenujem da li su bili kriminalci, srpski četnici.  

Odatle su nas odveli do autobuske stanice. Tog je dana padala kiša ceo dan. Kada sam izašao odavde nisam mogao da obujem cipele, nego sam imao neke opanke i u njima sam otišao u zatvor, a posle u Albaniju. U tim opancima, bez čarapa. Jer nismo imali ništa, samo kako bi što pre pobegli. Tu su počeli negde od 12, podne, do 5 predveče i delili muškarce od žena, odvojili su većinu muškaraca, jedino su neki stariji starci ostali sa ženama.  

Kada su dolazili kamioni, kao da je u pitanju krompir, tako su ljudima punjeni kamioni. One na kraju su udarali svom snagom cevima pušaka. Nismo znali kuda ih vode. Na kraju je ostalo negde oko 150 ljudi ili nešto više. Bilo je negde oko 5 predveče. Ubacili su nas u taj kamion. Kada smo stigli kod pijace, tu je vozač namerno dao gas pa smo svi mi odjednom pali jedan preko drugog. Onda su se polomila prednja stranica prikolice, a troje ili četvoro ih palo je na zemlju. Šta je bilo s njima, ne znam. Da li su opet ušli u kamion, da li su pobegli, ne znam ništa više o njima. Ja sam pao na pod kamiona. Koliko ih je palo na mene, ne znam, ali mi je stao dah. Nema ništa teže nego da ti dah stane u grlu. Odmah te napušta duša. Da, nisam mogao više da dišem. Pomože mi Bog malo, nekako sam se povukao, samo malo ovako, rukama i oslobodilo mi se je grlo. Jer umalo da umrem tu u kamionu.  

Onda smo otišli do sjeničkog mosta, gde je rampa danas. Tu su doveli kamion sa dve skanije (prikolice) i sa spuštenom ceradom. Tu su se kamioni sreli jedan sa drugim. I onda smo izašli iz tog kamiona, popeli se u ovaj drugi i onda su spustili ceradu, više nismo znali kuda idemo. Nas su bili odveli u zatvor u Mitrovici. Kada su prvi izašli, milicija je bila s obe strane, naoružana, i imali su crne motke, po jedan metar. Pola motke crne boje, pola žute. Udarali su nas njima, ljudi počeli da viču: “Oh, kuku majko, oh kuku majko”. Uveli su nas u zatvor. Imao je veliko dvorište. Kod vrata zatvora me je jedan milicajac udario svom snagom između oba ramena, zamalo da padnem na zemlju. Čini mi se da me i dan danas bole ramena od tada i ne mogu da hodam pravo, krećem se skoro pa grbavo. Bole me leđa, tom motkom me je udarao koliko puta je želeo.  

Kada smo ušli u zatvor, rasporedili su nas licem prema zidu. I ruke su nam bile vezane. Onda su tu redom: “Ajde ti, ajde ti, ajde ti”, uvodeći nas unutra u zatvor. Koliko se sećam, bio je prvi sprat. Bio je neki krug tu, tu je čekala milicija, nisu dozvoljavali ni da uđeš, a ni da izađeš odatle. Kada je došao red na mene, rekao mi je jedan “ajde ti”, ali nismo smeli nikuda da gledamo. Sa leve strane je bio jedan do mene, ali nisam smeo da ga pogledam, nisam znao da je on krenuo. Približio mi se je milicajac i rekao na sprskom: “Šta čekaš?” I opsovao mi majku i udario svom snagom jedno četiri puta. Jedva sam se ispravio.  

Pa su nas odveli u neku kancelariju u zatvoru da nas ispituju. Bio je neki komandir ili nešto slično, šta znam, ali je bio mlad. Sa moje leve strane su bila jedno tri milicajca, tri s desne i jedno dva ili tri iza. Bio sam okružen njima. Kad sam ušao, pitali su me: “Znaš li srpski?” Rekao sam mu: “Ne znam”. “Kako ti je lakše da govoriš, albanski ili srpski, jer mi znamo sve”, rekao mi je. I pitao me: “Odakle si?” Rekao sam mu: “Iz Ovčare”. “Kako se zoveš?” “Nezir se zovem. Nezir Avdyli”. Rekao mi je: “Slušaj, samo ti jedno kažem: ako slučajno slažeš ili pogrešiš nešto i ne kažeš istinu, ima da te sredimo ovde”. Rekao sam mu: “Niti imam šta da lažem, nit sam išta uradio”.  

Međutim, zaboravio sam da kažem, kada sam ušao, u jednom hodniku tu je bilo sedmoro ili osmoro ljudi koji su bili šćućureni i potpuno obliveni krvlju, a glavom ka zidu, dok neki čak nisu ni mogli da stoje na nogama. Jedno dvoje ili troje ih je sedelo, ali nisam smeo ni da ih pogledam. Neki su stojali, kako ih je majka rodila, bez odeće. Samo što su krvarili. I moglo se je čuti da se nešto vrti. U naše vreme smo u selima imali vodenice. Kada bi mlele na prazno, kada bi ostale bez žita, počinjala bi buka mlina od ko zna kuda. I tako nešto slično se je čulo, velika buka. Kada sam ih video tako, pomislio sam u sebi: “I nas će sigurno samo da pitaju “Ko si, šta si?” i odvesti i samleti”.  

A u kancelariji o kojoj sam vam govorio, rekli su mi one reči koje sam ti rekao. Reče: “Gde živiš?” Rekao sam mu: “Živim kod Aradhe Shale”. Tako se je u to vreme zvala ta ulica. Onda je jedan milicajac podigao jednu takvu motku da me udari u glavu. Rekao mi je: “Laže, ne zove se tako”. Jedan drugi milicajac mu je rekao: “Nemoj da ga udaraš jer ne laže. Pre jedno dve nedelje sam bio u toj ulici i da, tako se zove, ali me čudi“ – rekao je – „jer sam odavno u Mitrovici, ali nikada nisam video ovog čoveka“. Reče: “Izlaziš li ti ikada?” Rekao sam mu: “Bogami, kada trebam da kupim potrepštine za kuću, onda izađem. Kada nema potrebe, radim po kući i ostajem kod kuće”. Taj drugi milicajac, koji je ispitivao je rekao: “Bili smo u Ovčarima pre dva dana da tražimo tebe. Dva dana i dve noći smo bili tamo. Zbog tebe smo otišli“. Rekao sam mu: “Ne znam zbog koga ste išli, ali ja ti kažem gde sam u Mitrovici i ne zna da sam uradio bilo šta. Ali, vi ste nas preuzeli, u vašim smo rukama, imate mogućnosti, sada možete da radite šta hoćete s nama”. “Da li znaš“ – reče – „koliko je 99%?”. Odgovorio sam mu: “Znam”. Reče: “Dajem ti besu (p.p kosovska zavet), 99% da nećeš izaći živ, a 1% da hoćeš”.  

Dali su nam neke dokumente, nekome u Vaganici, nekome negde drugde, nekome tamo, nekome vamo, dali su nam dokumente da smo u OVK. “I nemojte da gubite te dokumente!” Jedno dve nedelje smo bili tu. Bilo nas je negde oko 150 osoba, davali su nam vode da pijemo. Ali ne možeš da piješ vodu ako ne jedeš. Davali su nam po jedno parče hleba, veoma tanko, star hleb ko zna koliko, i nešto supe, ni sam ne znam šta je bilo.  

Tu su nas držali dve nedelje. 16. maja su nas odveli tamo. A 29. ili 30. maja su nas izveli odatle. Kada su nas pustili odatle je bilo negde oko 8 ujutro. Došao je jedan milicajac noseći puno naručje papira i rekao: “Koga budem prozvao da ponese svoju odeću i da izađe u hodnik i da se osloni na zid sa rukama na vratu”. Izašli smo tu, ali nije bilo mesta za sve pa su nas izveli napolje. Tu u hodniku smo stajali dok nisu svi izašli. Kada smo izašli, sa rukama vezanim iza vrata, su nas prozivali: “Ajde ti, ajde ti, ajde ti!”, ali nismo smeli da gledamo. Kada sam digao glavu, video sam autobuse Kosovo transa kod vrata. Video sam dva autobusa, da li ih je bilo više, ne znam. Tu smo predali sve dokumente koje smo imali. Milicajac ili vojnik, ne znam šta je bio onaj koji nam ih je uzimao. Samo, tu smo predavali ona dokumenta koja su nam bili dali  

Kada sam ušao na vratima autobusa je bio jedan milicajac, nisam ga poznavao ni pre, a ni ranije, bio je tih dana dok smo bili u zatvoru i tukao koliko je mogao. Neko je rekao da nema ni decu ni bilo koga. Kada sam se približio vratima autobusa da uđem udarao me je svom snagom, iako smo morali ovako savijeni da idemo. Udarao me je dok se nije zadovoljio. Ja sam se uhvatio za vrata autobusa jer umalo da polomim bradu i celo lice tu na stepenicama autobusa. Ušli smo u autobus, koliko nas je primilo i onda su ušla i ta dva milicajca, bili su veoma mladi. A i vozač je bio mlad. Mi koji smo bili u autobusu, i u jednom drugom autobusu, doveli su nas do autobuske stanice. Kada su nas doveli tu, odjednom nas je uhvatila neka uzbuđenost. Rekli smo sami sebi: “Puštaju nas.” Kada smo stigli tu, ušao je na benzinsku pumpu da sipa gorivo. Čim je ušao, odmah smo shvatili da nema veze o puštanju. Ali nismo znali šta nas čeka.  

Onda, čim je autobus napunjen gorivom, milicajci su rekli: “Da vam otvaramo vrata ne smemo, ali otvorite prozore autobusa, ako vidite nekog od porodice ili komšija, pitajte ih o vašim porodicama” Ko je video nekog je pitao. Ja sam video jednog, njegova je kuća bila pored stare škole. On nas nije poznavao i nisam mogao da pričam s njim, da ga pitam: “Da li je moja porodica živa ili gde je?”. Uz to, bio je veoma daleko. Onda je autobus krenuo. Krenuli su autobusi zaredom i otišli smo za Prištinu. Ta dva milicajca, mlada, neko reče da su iz Suhodola, i vozač i milicajac, ko je hteo su davali po jednu cigaretu. Ja nisam zapalio cigaretu jer sam pušio tada, ali nisam bio zapalio već dve nedelje pa mu nisam uzeo cigaretu. Rekao sam mu: “Ne pušim”. I jedna devojčica tu, kada smo krenuli, ko je bila, šta je bila, ne znam. Ko joj je bio tu, da li brat ili otac, ne znam. Samo mu je rekla za tog njenog, ko je, na prednja vrata: “Možeš li da mi kažeš gde nameravate da ih vodite i šta će biti s njima?” Reče: “Izađi ovde u četiri popodne, reći ću ti gde sam ih ostavio”. Ko je bio, ne znam, samo sam čuo da govori albanski.  

Pa smo krenuli direktno za Prištinu. Kad smo stigli u Miloševo, most je bio potpuno srušen. Ušao je autobus nadole, po tim putevima, pa smo izašli u Kosovom Polju. Dok smo putovali po putu je imalo svakojakih: milicije, vojske, s bradama, bez brada, naoružanih. Misli smo, da li će da nas ubiju ovde, da li će ovde … Samo smo slušali šta će biti s nama. I vozio je i odveo direktno u Žur. Kada smo se približili, autobus je tu stao. Kada smo stigli, ovi sprski milicajci su nam rekli: “Znamo odakle ste došli. Došli ste iz zatvora. Ako se nekom pije voda, pijte i“ – dodade – „slobodni ste”. Rekli su nam:: “Vaša granica je 4 ili 5 km odavde. Da li će oni vaši s druge strane da vas puste ili ne, to je vaša stvar. Naše je do ovde, dalje ne smemo da vas vozimo. Ali, samo jedno vam kažemo da znate: put, s desne i s leve strane, sve do granice, sve je minirano. Ako vam nešto zatreba, nemojte slučajno da pogrešite da izađete iz reda ili kolone jer ćete pasti u mine i ostati tu. Još je dodao: “Pune su kuće i šuma vojske i milicije, vi ih ne vidite uopšte. Čim napustite kolonu će vas ubiti”. I nismo se odvajali i otišli smo. “Idite vezanih ruku”, rekli su nam.  

Kada smo izašli i krenuli redom, kao svatovi kada su išli po mladu jedan po jedan, isto tako. Ali nakon dugog pešačenja nisam mogao više da držim ruke. Rekao sam jednom ispred: “Boga mi, ne mogu više da držim ruke”. Tako vezani, reči su išle od jednog do drugog, govorili su da li ima milicajaca ispred ili pozadi. Zatim stigoše reči: “Ne, nemamo nikoga. Nema više milicajaca”. Dok smo išli putem, jedan čovek iznerviran sa nekim ženama i decom, je rekao: “Vratiće vas jer su i mene vratili s granice”. Posle toga nas niko nije dirao. Spasili smo se. Prešli smo u Albaniju. Nije imalo puno milicije. Iako nisam mogao puno da gledam, samo nije imalo puno milicajaca tu.  

Nakon toga smo ušli na granicu Albanije tamo. Čim smo ušli su došli neki kombiji puni pomoći i pružili nam pomoć. Hvala i njima, braći iz Albanije. Pomogli su nam koliko su mogli. Došli su i smestili u automobile i kombije i odvezli do Kukeša. Tamo je bilo puno izbeglica. Tamo sam seo i odmorio se, a u međuvremenu su dolazili neki poznanici kako bi se raspitivali da li je došao neko iz Mitrovice. 

Tu je došao i jedan dečko, živeo je ovde u blizini privatno i pronašao me je. I rekao mi: “Nezir, na tom i tom mestu ti je sestra sa sestrićima, puno ih je tu”. Još mi je rekao: „Čuli smo na televiziji, na vestima, da su ti ubili sinove i sestrića i zeta. Je li istina?” Rekao sam mu: “Jeste, svi su pronađeni, ali Fadila nisu našli nigde”. Posle je došao još jedan zet, on je još živ, i pronašao me je tu i doneo mi dve paklice cigareta. Družio sam se nakratko s njima, a ovaj dečko što je živeo privatno u komšiluku mi je rekao: “Hoću da te vodim tamo gde su ti sestre i sestrići”. Ali ja nisam bio u stanju da pešačim jer je bilo dosta daleko, a da platim vozilo nisam imao para jer su mi u zatvoru bili oduzeli tih 100 maraka koje sam imao. Reče: “Uopšte nema da plaćaš. Ja ću sam da ti platim put”. Odveo me je do tamo. Baš je bilo daleko. Na putu je bilo puno ljudi. Onda sam tu našao dve sestre. I onu kojoj su ubili muža i onu kojoj su ubili sina. Kako plaču i ožalošćene. Pitale su me o tim ubijenima. O mojim sinovima, a sestra o svom sinu, a druga sestra o svom mužu. Rekao sam im: “Uopšte nemojte da se brinete jer su moji sinovu i sestrić i zet otišli u OVK. Sada ih neće ostaviti same, biće s njima, uopšte nemojte da se brinete”. Međutim, oni su bili mrtvi. Ali nije bilo vreme da im kažem”. Sestra s to dvoje dece, suze joj nisu prestajale. I zaklinjala me je Bogom i verom, govorila: “Znaš, ali nećeš da kažeš”. “Ali ne, sestro, nemoj da se brineš jer su oni živi, sa OVK su, otišli su s našom vojskom”.  

Tu smo boravili mesec dana, do kraja juna. A kad sam otišao tamo i pronašao i moje, rekli su mi: “Deci je hladno, da idemo za Tiranu i pronađemo privatan smeštaj”. Rekli su mi: “Hoćeš li i ti da dođeš?” Rekao sam im: “Ako budem mogao da pronađem vezu, ako bude neko mogao da me poveze i možda nekako uđem i odem kući jer ne znam šta je bilo s drugima”.  

U Albaniji su mi bili žena, udata ćerka, kao i mlađa ćerka. Imao sam i tri sina jer je jedan bio u inostranstvu. Ali nije bilo kako sam ja zamišljao. Neko mi je skrenuo pažnju: “Nemoj slučajno da pogrešiš jer ne možeš živ da odeš do kuće jer ne poznaješ teren”. Još ni NATO nije bio ušao. Onda su mi rekli: “Nije još vreme da ideš kući, nego hajde s nama”. Pa smo otišli u Tiranu. Iznajmili smo kuću pored puta. Svi smo pomalo platili tu kuću u markama. Da, i neka uvek imaju jer su nam braća. Starali su se o nama, družili se s nama, baš su nas pazili. Ne znam da ti objasnim koliko. Štaviše, bio je tu jedan stariji taksista koji me je svakodnevno šetao. “Hajde”, bi mi govorio “da ti odagnamo bol” i prošetamo malo.  

Posle toga, za manje od mesec dana je NATO ušao. Imali smo jednog zeta koji je imao nešto nalik kombiju, a i jedan automobil nekih sestrića. Ja sam hteo odmah da se vratim, ali nisam imao čime da se vratim kući. Pa smo se vratili svi zajedno jer sam imao puno sestara tamo, propatio sam puno kako da ih smirim, nisam mogao da im kažem. Stigli smo kombijem negde predveče. Kada smo stigli do mesta koje se zove Lušnja, iza autobuske stanice, tu mi je najstarija sestra, tu smo ostavili sestru. Jedna žena komšija, veoma stara, koja je verovatno mislila da sestra zna za sina, čim je sestra izašla iz kombija je ušla u dvorište, pružila joj ruku i izjavila saučešće za sina: „Primi moje saučešće”. Pa je počela da viče i galami: “Zašto mi brate nisi rekao?” Onda je druga sestra saznala za muža. Ti su dani bili bolni, teški i naporni. 

Zaboravio sam da dodam kada smo otišli tamo u Albaniju, oni su bili spremili telefone, tj. čulo se je da smo mi ušli u Albaniju jer su javljali. Bio je jedan tu, koji je govorio, obaveštavao, Nezir, taj i taj, je stigao u to mesto u Albaniju. Kako bi porodice saznale, oni koji su imali svojtu u inostranstvu. Svi koji su mi u inostranstvu, braća i sin, su saznali da sam živ ušao u Albaniju. Za porodicu ovamo jedno vreme nismo znali jer su bili prekinuli telefone. Jedno vreme nisam znao da li su mi žena i majka, moja deca, živa ili nisu. Nisam znao. Nekako sam uspeo da stupim u kontakt sa braćom i oni su mi rekli: “Živi su, ali uz velike patnje i stradanja, i jesu i nisu kod kuće”. Kada sam došao ovde našao sam majku, ženu, jedna mlađa sestra je bila ovde, i sve one koje sam ostavio, pronašao sam ih žive. 

Kada smo se vratili iz Albanije otišli smo na groblje u Vaganici gde je bio sahranjen i Fatmir. Stvarno sam zahvalan ovima iz OVK što su ih preuzeli, našoj braći, bez obzira da li je moj sin bio pripadnik vojske ili nije, jer su mogli da ih preuzmu Srbi i da se ne zna gde su ih odveli. Zahvalan sam onima koji su ih preuzeli. Dakle, otišli smo i videli gde su sahranjeni. Otišao sam sa tim zetom, kojem su ubili sina, sa sestrama i porodicom. Tu je bila redom sahranjena grupa koju su bili odvojili. Dosta se je plakalo tu. Nisi znao koga prvo da tešiš. Bilo je teško. Ja sam izdržao ne znam ni sam kako. Iznad grobova su bili ostavili odeću. Fatmiru smo našli jaknu nad grobom. Tu je jaknu obukao kada je izašao iz kuće i trenerke. Nad grobom su oni koji su ga sahranili stavili jaknu i nove patike. Patike mu nismo našli, a jaknu jesmo. Prepoznali smo ga prema odeći, i oni iz OVK su ga prepoznali i napisali ime na grobu. I dobro smo znali da su naši tu.  

Posle šest meseci je došla neka komisija sa nekim lekarima, iz Haškog tribunala. Ekshumirali su ih. Pozvali su porodice i roditelje, sve one koji su imali svoje članove tu. Prošlo je jedno 4-5 dana sve dok nije završeno. I svakog koga su vadili, pozivali bi porodicu da vide to telo. Ubacivali su ih u one najlonske kese, zatvarali rajsferšlusom. Kada je došao red na mog sina, Fatmira, izvadili su ga. Meni nisu dozvolili u početku dok su ga vadili, ali je tu bio jedan moj zet. I on me je pozvao: “Dođi, izvadili su ti sina”. Kada se sam se približio bio je omotan rajsferšlusom u kesi. Jer su ih nosili kod lekara da ih pregledaju. Ja sa počeo da otvaram rajsferšlus ali mi je jedan stranac rekao: “Ne, nemoj, ne sme da se otvara!”, na tom njihovom jeziku. Ali sam ja otvorio sina, pogledao ga.  I čim sam ga video, u odeći i svemu, telo mu je bilo čitavo raspadnuto. A i trenerke, izgledale su kao da su bile napolju, nove, uopšte se nisu pokvarile. Čarape obučene. Samo što mu je to meso bilo otpalo. Uzeli su ga, odneli, uradili te stvari i vratili ga opet. Posle smo uzeli te daske u Žabarima, svako za svoje.   

Fatmir je na prstu nosio jedan dobar prsten. I taj su mu prst bili otkinuli. Mislim, verovatno kriminalci. Mog sina kada su ekshumirali, lično sam gledao, trenerke obučene, čarape na nogama, ali samo lice i glava, meso mu je bilo otpalo. To je baš teško za roditelja. Teško za porodicu. Za oca i majku je veoma teško. Jer mladi odrastaju, žene se, stvaraju porodice i ima nečega. Za njih je malo lakše, a za oca i majku je najteže. Molim se Bogu: “Alahu, taj rat što je bio, molim te da nikada više ne bude. Inšala se više nikada ne ponovi ono šta smo mi doživeli“.  

Opet su ih sahranili na istom mestu, samo su ih izvadili i mi smo im stavili daske, po našem običaju, a oni lekari, ta komisija nam je rekla: “Dok smo mi ovde, ne bi bilo u redu da ih preuzimate”. Rekli su nam da su završili tu. Nekoliko dana su se zadržali tu. A posle su rekli: “Moramo da idemo u Suhodol i završimo za tu godinu jer se kvari vreme i nećemo moći više da pregledamo”.   

Posle smo išli kada god smo mogli na grob. Ali smo se i ja i žena osećali veliku bol. Ne znam ni da opišem ko teško, od plača… nemam ni snage da opišem tu bol. I sada idemo tokom godine, proveravamo da nema trave ili nečeg drugog. Nismo pravili neku veliku lepotu. Jer kažu da ne treba praviti veliku lepotu na grobu. Donekle smo mu ga sredili, da se ne izgubi taj grob tu, da se zna da je ta osoba, to ime, za šta je položila svoj život. Ali, kada kod je njihova godišnjica, idemo sve porodice koje imaju tu svoje. Bol nas trese, isto kao dana kada se je desilo ono šta se je desilo.  

A za Fadila više nismo ništa čuli, osim onog šta nam je rekao taj komšija. Ali ni komšije nema više. Jedno vreme smo mislili, jer su neki govorili da su u zatvoru, neki su govorili da su vamo, neki, ne nego tamo… ali verovatno, pošto je bio ranjen, i nije pronađen tamo gde je OVK imao ambulantu, u Vaganici, ama baš uopšte nisam verovao da je tamo… Ali, Alah zna, ko će ga znati. Srbija koja je počinila ovaj masakr zna vrlo dobro. Srpski kriminalci, Milošević, koji je izdao naređenje da se ovo izvrši, oni znaju vrlo dobro. Samo neće da kažu. Srbija za ove nestale koji su još ostali, veoma dobro zna gde su ih ostavili. Srbija mora da kaže, da li ih je spalila, da li su ih bacili u vodu, da li su u nekoj masovnoj grobnici negde u nekoj jami. Srbija odlično zna gde se nalaze. Ali neće da kaže.  

Fadila i Fatmira pamtim, ne samo što su u pitanju moja deca, pa da ih hvalim, ali su bili veoma dobri, mirni, snalažljivi, imali su drugove, društvo, imali su sve. Na vratima avlije, Fadil mi je rekao: “Ako se nešto dogodi, ja ću otići s tim merakom (željom), što nisam mogao da postanem vojnik”. Rekao sam mu: “Dabogda vas ne zadesi ništa, niti bilo koga, nijednog sina albanskih majki, dabogda nikoga ne zadesi ništa loše”. A Fatmir mi je rekao: “Vidi, ako se nešto desi, nemoj me oplakivati, jer ja idem da igram lopte”. Spomenuo je ime dvojice milicajaca. Rekao je: “Ratko i Savić”. Ja ih nisam poznavao ko su oni. Ali mi je sin rekao: “Kada idem u Tavnik i kad se vraćam, izgleda da su me videli kako dobro igram lopte i smeta im i zamrzeli su me, ne znam zašto me gledaju. Jer nisam ništa uradio”. I dodao je: “Ali, ako mi se nešto desi, ostavljam amanet da me ne oplakuješ jer mi nije žao života, niti mi je žao da položim dušu za slobodu Kosova. Rat je rat. Nema rata bez krvi. Dabogda“ – rekao je – „Bože, da onaj koji preostane uživa i živi na najbolji način na Kosovu. Jer ovako, bežeći, ne možemo da živimo tata. Bežiš da igraš lopte, plašiš se da ideš u školu, plašiš se da ideš na kafu, ovako se ne živi”  

Dakle, meni je ostavio amanet. Za mene je veoma težak, veliki posao koji mi je ostavio kada mi je rekao “nemoj me oplakivati”. Oboje su mi rekli: “Ako se nešto desi, ne plači za nama!”. Ali, razmišljajući o tome, ja sam ponosan, suzdržim se nekako, ne dozvolim sebi, a porodici kažem: “Moramo da budemo jaki i da ne patimo jer su oni otišli za Kosovo, položili život, krv, za Kosovo”. Svi ovi koji su otišli, i ovi vojnici, i ovi koji nisu uopšte u uniformama, krv je ista. Svi su bolni. Položili su živote, dušu su dali za ovu slobodu koju mi danas uživamo. 

Čim sam se vratio Albanije sam izvadio tronožac i otvorio kuću za izjavljivanje saučešća tada. Tada je bilo određeno 15 dana. Posle 15 dana sam sklonio stolicu. Ko je hteo i bio u mogućnost, bez obzira da li ga je bolelo srce, je došao da me vidi i izjavi saučešće.  

A država, vlada, da je samo došla do avlije i da mi kaže: “Nezire, čoveče, da li patiš za ova dva sina koja su ti otišla za Kosovo? Imaš li od čega, možeš li da izdržiš?”. Za mene bi samo ovo. ove reči bile dovoljne. Prošle godine je ovo udruženje, Bajram Qerkini, hvala mu, nas 3 odveo u banju u Klokotu. I ove godine, pre mesec dana sam otišao u banju u Klokotu sa tri prijatelja, i oni isto imaju nekoliko ubijenih kao ja, boravili smo po deset dana. A ništa drugo.  

Apelovao bih na našu Vladu, ovu našu državu da se potrude za ove naše nestale, sa ovim strancima koji su ovde, a koji kažu da su došli zbog pravde, da nam pomognu, da izvrše pritisak na Srbiju, srpske kriminalce i da oni koji su počinili ove zločine izađu pred lice pravde.  

Još nešto bih da kažem. Svi mladi momci koji su na Kosovu, neka se vole među sobom. Neka se vole među sobom i nek vole jedni druge koliko imaju snage i mogućnosti. Nek se poštuju i neka ne bude ničeg lošeg između njih. Moje srce tako kaže. 

Srednji naslov: „Dva su mi sina su nestala, jednom smo našli telo“ 

Hamide Avdyli: Ispovest u prvom licu 

Kod oca sam lepo živela. Bilo nas je desetoro dece. Pet sestara, petoro braće. U školu sam išla malo, nisam imala mogućnosti. Trebalo je da se završe četiri razreda, ali sam ja išla malo. Majka mi je bila bolesna, s migrenom. Brat je bio dve godine stariji, ja posle njega, sva ta deca, te poslove sama sam obavljala. Majka je više ležala, jer smo živeli samo s ocem i majkom. Ja kao druga majka braće i sestara. Ali Alah mi je pomagao. 

Otac mi je umro pre dve godine. Majka mi ima 90 godina. Otac se bavio malo zemljoradnjom. Nije radio, a nas desetoro dece. Tako sam se starala, više sam radila kod oca nego kod muža. Ali u to vreme nismo išli u školu, nego ovi kućni poslovi, i rad na njivi.  

Sa braćom i sestrama imamo dobre odnose. Mnogo smo vezani između sebe. Sada imam četiri brata. Onaj stariji, pre mene, je umro. Sada nas je pet sestara i četiri brata. Da, u mom selu nisam već 22 godine bila jer mi je sin sa sindromom (Daunov sindrom). Uzeli su ga tamo da ga zavaravaju jer on bez mene neće uopšte. Već godinu dana mi je porodica u Prištini, ali ne mogu da odem da ih posetim. Sin min ne dozvoljava. Dete mi je, moram da ga čistim, sve sama da radim, da mu pomažem, sve sama. 

Sa mužem, Nezirom, smo se vezali preko provodadžija tada, ne kao danas da se sami viđaju, sami uzimaju, sami razvode i sve. Prvo smo se verili. A Nezirova sestra je udata za jednog mog brata. Ja za njenog brata, za Nezira. Obe preko provodadžija. Sedam godina sam bila verena. Nikad se nismo sreli. Nismo izlazili. Nisam smela od oca. Otac je bio veoma strog, nisam smela ni da ga vidim, ni ništa. Ni zaova, a ni ja. Tako je bilo tada. Onda smo oboje napravili svadbu. I svadba što smo uzeli mladu za brata, dobru svadbu, i za sebe. Sa mužem imam dobre odnose. Veoma dobre.  

Na svadbi je bilo puno ljudi, ali nije ko sada, da ima veselja. Manje je bilo ranije. Sada ima puno više veselja. Jer je tvoja porodica tu. Imaš neku veću volju.  

Udala sam se s 18 godina. Kada sa 19. sam dobila najstariju  ćerku, Hafize, pa petoro sinova posle nje, pa opet jedna ćerka pa onda još dva sina. Dakle, imala sam 11. godina kad su me verili. Tako su nas ranije verili, a ponekada i u kolevci. Posle Hafize sam dobila sina, Fadila, ovog koji je nestao. Treći Halim, Alija četvrti, Fatmir, ubijeni, peti. Kujtim šesti. A posle imamo Ardianu i Gentrita. Gentrit je osmo dete. Svi su dobri, svi u redu, svi zdravi, svi bez problema. Nikad ih nismo vodili lekaru, ne sećam seda smo ikada išli kod lekara. 

U ovoj kući smo uvek živeli. Čak i u ratnim vremenima, ja uvek kod kuće. Otišli su sinovi, otišao j muž, ja s tom starijom ćerkom, Hafize, sa zetom, sa decom, ovde. Malo sam izlazila kako ne bi ulazili oni i kako se ne bi desilo ono o čemu se govorilo. Izašla sam malo poviše ovde u jedan sokak i vratila ovde. Radila sam, mesila, primila mnogo izbeglica iz okoline Mitrovice, koje su dolazile. Bogami, bilo ih je preko dvadeset. Ovim rukama sam im mesila. Peći su bile upaljene. Sve sam im mesila, primala, uz svu tu bol za sinovima. Trpim mnogo, ne možeš ni da me vidiš u lošem stanju, to me drži, ništa drugo. Imam tu bol za sinovima, jer sam mnogo ponosna što sam imala takve sinove da dam za Kosovo, za našu krv, ali opet, ovaj mlađi sin, Gentrit, mi nadvlada sve to. On me nadvlada. Sa njim imam problem.  

Oni iz udruženja su mi vodili muža u banju. Ja nisam mogla da idem. Muž već dve godine ide, ja ne znam šta je banja. Dosta patim, trpim, možda zvuči kao da se hvališem, znam red i moralna sam, ali je teško za mene. 

Kada su došle paravojne snage jer su bili smešteni ovde u Mitrovici, ispod džamije, i spustili su se dole i došlo je dvoje Srba i Cigana (Roma). Prestravili bi te. Ušli su i rekli nevesti: “Hajde s nama!” Pitali je: “Da li ti je muž ubijen u OVK?”. Jer smo se manje-više poznavali i znali smo čime su se ovi dvoje bavili. Ušli su ovde i uhvatili nevestu ispod miške. Imali smo ovde kuhinju, ušli su i uzeli je pod miške. Izvadila sam 300 maraka i dala ih im. Rekla sam im: “Idite! Dosta ste ubijali, dosta ste nam lošeg napravili, uzmite ovo i idite!”. Oni: “Dajte pare, dajte zlato, vi imate devize!” Rekla sam im: “Nemam ni para, nema ni zlata, ubili ste mi sinove, uzmi ovih 300 maraka i idi!”. I otišli su. I spasila sam nevestu. Posle sam morala da uzmem ćerku i nevestu. Možda će mi Bog suditi. Posle smo izašle sa maramama na glavi. Glupost, zašto stavljati maramu? Rat!  

Dva sina su mi nestala u ratu. Jednom smo našli telo posle devet dana. Moja tri sina, Fadil, Fatmir i Kujtim, su išli da se pridruže koloni jer su nas bili prognali. Prognali za Albaniju. Ali ja nisam bila s njima. Da budem iskrena, ni muž. Vratili su ih kod vodovoda i odveli na jedan put, koji se zove put za Žabare, tu iznad Majke Tereze. Starijeg sina, Fadila, su ranili u ruku. Neko ga je video, rekao mom mužu da smo Fadila sreli na putu, ranjenog u ruku. Fatmira su četvrtog ubili, sa tetkinim mužem, tetkinim sinom i jednim drugom. Oni su bili u koloni. Kada su otišli do vodovoda uveli su ih…uveli su ih u jednu avliju i ubili, poređali za zidom i ubili svu četvoricu. 

A sada, dan danas čekamo, želela bih da znam Fadilovu sudbinu. Da  znam gde je. Bol je za mene ista, našli ili ga ne našli, ali makar da znamo nešto. Za drugog znamo gde mu je grob. Znamo, idemo u posetu. Jer će bol uvek biti ista za mene tokom života. Šta da radiš? Bio je rat. Moramo da prihvatimo. Svi su od majki, svi su od sestara, svi su od očeva, svi su od braće. 

Kada su izašli na vrata avlije, svih troje, ovaj moj sin Kujtim je samo pognuo glavu. Tada je imao 16 godina. Samo je gledao. Fadil i Fatmir su mi rekli: “Šta ćemo s tobom majko? Sa ovim si sinom (Gentritom, sa Daunovim sindromom), šta ćemo s tobom jer mi idemo u OVK, s drugarima. I da poginemo za ovu zemlju, za domovinu, za slobodu, nije ništa! Ali šta s tobom? Sa ovim sinom kojeg ćeš da nosiš na leđima”. A sin bolestan. Poslednji put sam videla Fadila ovde na stepenicama. Kada su nas izbacili iz kuća Fadil je seo na stepenice zajedno s Fatmirom i reko mi to, više ga nisam videla.  

Mi smo se odvojili od njih. Oni su krenuli kod ujaka, svih trojica. Mi smo izašli u sredu. Ovde poviše smo prenoćili, kod jedne sestričine s mužem i decom, Hafizom i sa zetom. Fatmir, Fadil i Kujtim su prenoćili kod mog brata u Žabarima. Njih su prognali u petak. I oni su u petak ubijeni.. Fatmir je ubijen. Petak je bio taj dan. A Kujtim je preživeo. Zvali su ih poimenično, oba su prozvali. Čak im je Fatmir bio zapao za oči puno. Rekli su mu: “Dođi i ti!”. Opsovali su Fatmira. Uhvatili pod miške. A ovaj Kujtim je bio sa mojim bratom u jednoj kolibi, sa tetkom i sa bakom, i rekao im je: “Bogami ujače, ubiše nam sinove!” A on mu je odgovorio: “Ne, ne, ujko, oni samo pucaju tako u vis”.  

Ja sam se pet dana pre toga odvojila od njih. Više ih nisam videla. Devet dan smo boravili u Ljubovcu. Pruženo nam je utočište. Nakon što smo se vratili – ajde jer je dobro sada u Mitrovici – ajde da se vratimo. Oni su bili devet dana mrtvi, od petka. Došli su neki iz OVK da nam jave. Muž mi nije bio tu, meni nisu rekli. Kasnije su rekli mom mužu. On je meni rekao posle dve nedelje.  

Imali smo izbeglice u kući, i brat mi je bio tu, sa decom i ženom. Ja dve nedelje nisam ništa znala o nijednom. Posle dve nedelje, jedno jutro sam se probudila da im spremim za jelo, mesila sam, po dvadeset hlebova sam mesila za izbeglice, za sve. Moj je muž sedeo i pušio, pa me je pitao: “Hamide, da li si se odmorila?”, “Da, dovoljno sam se odmorila”. I reče mi: “Juče je bio zet, ubili su mu sina”. Jednom zetu je ubijen sin. Sa Fatmirom. I reče mi: “A zašto nisi ti rekla Murselu da mu je sin mrtav, da su mu ga ubili?” Naokolo mi je stavljao do znanja. Odgovorila sam mu: “Ja nisam ništa znala”. I rekla sam mu: “A Fatmir što je bio s njima, sa Fadilom, u koloni? Ja odmah. I reče mi: “Fadil je bio ranjen u ruku, neko ga je video, rekao, tu je preživeo. A Fatmir je ubijen“.  

Tada sam se ja samo oslonila na terasu, na gelendere. I otišla sam u kuhinju gde sam mesila, pripremala doručak. Da me ne vidi starija ćerka, otišla sa u tu kuhinju. Rekla sam da me makar ne čuju, da se ispraznim sama. Došla je ćerka, ustala sam, umila se da me ne vidi, jer sam mislila rat je, biće zauzeti nečim drugim, ko zna kako mogu ući i šta da nam urade. Rekla mi je ćerka: “Majko, šta ti je, što si toliko tužna?” Ovo je rat, svi su raštrkani”. Rekla sam joj: “Pa samo tako, boli me glava mnogo, sa sinova raštrkanim”.  

Zaklela me je i rekla: “Boga ti, braće ti, šta ti je. Što plačeš?” Rekla sam joj: “Eh, moja Hafize! Tvoj tac kaže da su Fadila ranili, a Fatmira ubili. Ona … videla sam kako svu kosu čupa s glave za njim. Jer ga je mnogo volela. Bila su to deca koja su bilo mnogo povezana među sobom. Nikad, niko, nikakvu lošu reč o njima, nijednu lošu stvar nam nisu doneli kući. Sva ta deca. Ja sam najviše bila povezana s njima, vaspitavala sam ih, savetovala, o svemu. Kao majka. Mnogo sam uradila za njih, a i danas isto. Možda je sramota hvalisati se, ovaj sin sa sindromom… on se i umokri … ja ga uzmem, koliko odeće koliko… ja ga smestim u krevet, kupam… ovamo s druge strane kućni poslovi, sve to sama. Sa bolom, s poslovima, angažovanjem, sa svim. Eh, dok smo mi, sve je dobro. Ali kada mi odemo, gde će on biti? 

Fatmir je trebao da napuni 19 godina, u osmom mesecu. A četvrtog aprila ‘99. je ubijen. Fadil je imao 24 godine. On je baš voleo da izađe. Ali nije bilo uslova. Njega ne mogu da izbacim iz srca. Nismo imali uslove da ga izvedemo jer je stvarno voleo da ode u inostranstvo. Da ode u Evropu. Fatmir je igrao lopte, išao je u školu, baš dobro im je išlo. Ali eto, rat… tako im je bilo pisano.  

Fadil je završio srednju školu. Posle škole je radio. Držali smo stoku tada, ovde u blizini je čuvao stoku. A radio je i privatno, pomagao ocu pomalo. Ostali su bili mladi, ovi u školi. A Halim, koji je u inostranstvu, on je završio i četvrti razred srednje škole ovde. A bili su počeli da im ulaze u školu, u mestu koje zovemo Vaganica. Ulazili su im sa noževima i makazama e… ulazili su tako, ali se nije znalo ko su oni. I onda smo ga ispisali iz škole.  

Fatmir je išao u srednju školu i voleo je da igra fudbal. Jedan dan pre nego što su ih izveli u kolonu Fatmira je uhvatilo dvoje Srba u školi. Bili su igrali u sali i rekli su mu: “Da li si spreman da završiš?”. A jedan je bio Ratko Slavić, odavde. I otišli su. Jedan dan pre nego što su ušli u kolonu.  

Fatmira sam toga dana poslednji put videla i on mi je rekao: “Majko, imam samo 16 godina inače bih otišao da uzmem sestru jer su ušli onuda u grad i spaljuju i ubijaju. Otišao bih da uzmem Hafizu, samo nemam ličnu kartu“. Hafiza se je bila vratila kući, bila je ovde i boravila kao izbeglica, ali se je vratila kući. Kuća joj je tamo, kod vojske. Na čelu, čim izađeš iz tunela, skoro pa u Bajru.  

Ja tog da nisam niša rekla sinovima. Ama baš ništa. Samo sam ih pogledala. Ovaj Kujtim je samo pognuo glavu i skoro pa plakao, jer je i bio mlad. Krenuli su, odvojili se od nas i otišli kod mog trećeg brata. Tu smo se odvojili, više ih nisam videla.  

Danas razmišljam, zašto sam se odvajala od njih? Zašto? Zašto im nisam ostala blizu, zašto sam se odvojila od njih? Jer mi je život sada ništa bez njih. Toliko sam bila vezana. A i volela sam ih i oni su mene voleli, jer ima svakakve dece, svakakvih roditelja. Mnogo sam bila vezana s njima. Mnogo sam patila za njih. Nije bilo lako odgojiti osmoro dece! Hoću da kažem, teško u to vreme. Ali su toliko bili zadovoljni sa mnom, dan i noć sam bdela zbog njih, kako bi im nastavila školu. Da napreduju, da ne ostanu zaostali. Da znaju da napišu svoje ime. Na primer, ja obavljam sve poslove, ali škole malo, premalo. U to vreme ti nisu ni dozvoljavali da ideš u školu. 

Njihova braća i sestre su veoma teško podnela to. Jer Ardiana, mlađa ćerka, je imala 13 godina, ali je bila kakvom je Alah podario, kao da je imala 20 godina, samo je kukala, plašila se, govorila: “Kuku, ući će i uzeti me, kuku!” Tako i starija, zaboravljale su na smrt. Mnogo su bili divlji, Romi, Srbi, šta god su oni bili. Iskusili smo mnogo grozota od njih, dosta smo propatili. Nakon što smo ostali ovde, patnje koliko hoćeš, bola, svačega. Ali, šta da radiš?  

Fatmira je pronašla OVK. Ubijenog. Sahranili su ga. A posle nedelju dana su došli i javili. Našli su ga tu, nešto poviše je jedno mesto. Na tom mestu gde su ga ubili, tu je ostao devet dana sa bratom od tetke, tetkinim mužem, sa drugom jednim. Za Fadila se ne zna kuda je otišao. Da li je tamo, ili u bolnici, ili ovde, sa još dvoje. Išli smo po hodžama, po… sve do sahrana (ekshumacije) kako bi videli da ne pronađemo neku odeću ili nešto. Ali ne, nismo dobili nikakvu vest o njemu.  

Fadila je poslednji put video jedan komšija tu blizu. Iscepao mu je unutrašnju majicu i zavio tu ruku, jer je, kako je rekao, krvario. I krenuo na tom mostu za Mitrovicu, ispod tog mosta je ušao Fadil, prošao od kolone. Malo je starac govorio šta su pričali, jer je rekao: “Stiže milicija, stiže vojska”. Videli su se i sa ćerkom tog starca. Fadil mu je rekao: “Ja sam se bogami popeo na neke tarabe tu u dvorištu i samo su me ranili, a ostale su ubili Zenele”. Rekao je Zenelu i njegovoj ćerci da su ostale ubili. Sada, da li su ga našli, neki su govorili jedno, neki drugo, nemamo nikakve tačne informacije. Već 19 godina. 

Fatmirov grob je tamo gde ga je sahranila OVK. Tu su muž njegove tetke, brat od tetke i Fatmir sa drugovima. U jednom selu, zove se Vaganica. Fatmir nije bio u OVK, ali su oni morali da se bave mrtvima. Jer su videli da nema ko da ih sahrani. Rat. Telo je još tamo gde su ga sahranili. Ja sam čak govorila mužu: “Dovedite mi ga ovde da ispunim želje! Dovedi ga ovde!”. Tada smo imali samo baštu, 12 ari placa. I govorila sam: “Dovedite ga ovde da ga sahranimo”. On mi je govorio: “Ne, jer sa prijateljima treba da bude sahranjen”. I složila sam se da bude sahranjen tamo. 

Prvi put kada sam mu posetila grob sam otišla sa starijom ćerkom i jednim zetom i Kujtimom, na prvi Bajrama. Plakala sam i nisam plakala donekle. Zbog ćerke i zbog Kujtima. Kujtim nam se je razboleo. Viči, plači, zapomagaj, plači, našao mu je odeću. Sve stvari u džepu od jakne: sapun sa brijanje, pastu, čarape, cipele na grobu, kožnu jaknu nad grobom. On je toliko plakao, zapomagao da smo ga bez svesti doveli kući. Trči po lekarima. Kujtim s nikim ne razgovara o ovome, s nikim ne priča. Tako samo sedi. Kujtim je šesto dete. I dan, danas je ostao tako, niti radi. Pre rata je radio. Pre rata je celu ovu kuću držao Kujtim jer je nevesta odavno otišla. Čitavu je kuću održavao, ja sam se starala, spremala hleb, decu kupala i… Sada ne, sad samo sedi. Niti radi niti je oženjen; 34 godine.  

Pronalaženjem Fadila se je mnogo više bavio muž. Davao je izjave da ga pronađu. Sin, Kujtim, je izlazio, nije ostavio grob a da nije posetio, da možda ne naše neki njegov znak. Svuda je išao s društvom. Nije mogao da dođe do nikakvih informacija. A pre rata su nam ulivali veliku nadu, govorili nam da je u bolnici, da su ga izveli iz bolnice, da je izlečen, da je u njihovim rukama, da se leči jer su ga ranjenog preuzeli, da je u zatvoru, da je sa još dvojicom, da će hodže da ga puste i… Ništa, već 19 godina ništa, njegova sudbina ništa. Čekamo, ali ništa. 

Čitava je porodica uz mene, pomažu mi da odagnam bol, daju sve od sebe. Imam ova dva unuka, molim Boga. Fadila ne pronalazimo, čekamo njegovu sudbinu. Fatmir znam da je ubijen. Ali, molim Boga, evo imam ova dva unuka, dobri su, volim ih i oni mene vole, i oni mi malo ublažavaju bol. Dođu pa nas zagrle, vole nas, pa jedan sedne s ove strane, drugi ovde, a meni onda izgleda kao da su mi i njih dvoje kod kuće. Jer smo toliko vezani. Pa bogami i muž mi je dosta dobar.  

Stariji unuk nosi Fatmirovo ime, a drugi je rođen posle njega. Da, čekala sam Fadilovu sudbinu, da je još negde. A drugi se zove Fijon. A ovog unuka, Fatmira, čini mi se da ga u dušu unosim. Ne znam da li me i on voli koliko ja njega volim. Šta god da kupim, uradim, on nit jede iz ruku njegove majke, niti pije od majke. Ja sam jedina žena u kući, čitav dan, čitavu noć. A kada me poseti neko moj, jer sam sama, kada vidim kuću punu muškaraca, onda mi se čini da mi se bol malo udalji. Kažem: “Bože moj, evo unuka, evo muža, evo i sinova dosta opet”. To je Bog propisao, bio im je usud smrti, bio je rat. Treba se pomiriti jer su sve majke palih mučenika. Ima gore od goreg. Jeste li videli onu u Suvoj Reci? Kada ona izađe na televiziji, ja ravnomerno sa njom i sinovima plačem zbog nje. Ostala je samo ona. Shyhrete, koja je ostala bez ikoga. Sada, pravedno, za nju je mnogo teže nego za mene. 

Fadil je bio miran dečko, mnogo, bez ijedne reči, ni u kući ni vani. Toga se sećam, samo dobrog. Hteo je da ide u Nemačku, gde je bio drugi sin, Halim, koji je bio tamo već 7 godina, sa 16 godina, otišao je da nam pomaže jer tada nismo imali. Muža su izbacili iz Trepče. Trebalo je školovati ovu decu, odgajati ih. I kako bi napredovali, Halim je otišao u inostranstvo da nam pomaže. On je hteo da ode kod Halima, da se zaposli, da se oženi, 24 godine. I o tome razmišljam, o stvarima koje nismo mogli da mu pružimo. 

Fatmir je hteo da postane fudbaler kada odraste. Samo što mi ih je uzela ćerka, jer sam imala slike na kojima se je slikao s igračima. Uspeo je, u to vreme pre rata, da bude najbolji igrač. Ali mi ih je ćerka uzela jer sam ih svaki dan držala u ruci. I uzela mi ih je u Belgiju. Malopre sam se setila jer sam krenula da ih pogledam, ali sam se setila da mi ih je ona uzela. Jer sam dva puta bila u bolnici skrhana od bola. Jednom sam bila u Mitrovici pet nedelja, i u Prištini isto. Padala sam u nesvest, nisam mogla da ustanem, stres me je hvatao, često sam ih viđala u snu, razgovarala s njima, sećala ih se kuda smo išli.  

U snu mi Fadil uvek kaže, “Majko dođi, dođi sa mnom jer nemam vremena! Dođi i ti sa mnom!”. Vidim i Fatmira, ali ređe. Samo mi kažu: “Hajde s nama!” Sećam se njihove odeće, kako sam se starala, sećam se njihovih reči, svega se njihovog sećam, od čarapa se sećam kako sam se o njima starala. 

Tog dana su na stepenicama obojica nosila farmerke, obojica kožne jakne, košulje, cipele, s belim čarapama, kao da su krenuli za Bajram. Ja čak i danas čuvam te njihove čarape. Neku odeću su mi ćerke uzele. “Daj nekome!”, kažu mi. Odeću sam dala jednom siromahu iz Rahova, jednom zetovom rođaku sam ih dala, sve ispeglano. Ta je da bio teži od dana kada sam saznala da su ubijeni. 

Dala sam odeću obojice jer je čak i hodža bio rekao mužu da ih ne držim jer je greh. Sin, ovaj kod kuće, ih nije oblačio. Nije hteo da ih oblači. Onaj drugi je u inostranstvu. Ovaj drugi koji je ovde, ni on nije hteo da ih oblači. I onda mi je muž rekao: “Rekao mi je hodža: daj nekome jer je sevap (p.p. dobro delo)”. Dala sam sve. Sinovi nisu hteli da ih oblače jer su bili mnogo povezani među sobom. Oni mnogo tuguju. 

Fadil je bio otišao u OVK, ali ga nisu primili. Bio je otišao u to selo Bajgora, u Shalu Bajgore. Išao je za OVK, ispratili smo se, bio je tužan. OVK, koja je bila na frontu tamo, ga nije primila, jer su mu rekli nemamo sada odeće, idi kući, šta ja znam, zvaćemo te, ali ga nisu zvali. A bilo je bolje da je uzeo oružje i da se priključi, makar bi bio ubijen. Fatmir je bio mlađi, njega ovako i onako ne bi primili. Fatmir nije imao ni ličnu kartu u to vreme, nije ih sreo. A telom, za telo bi mislio uh koliko je snažan.  

Imali su mnogo drugova. Igrali su lopte, uživali s društvom, izlazili, tetke su im bile blizu. Sa njihovom decom su bili ko braća. I dan danas su povezani među sobom. Zajedno su išli u grad. Sad, kada bude godišnjica Fatmirova, ići ćemo, posle dva dana. Da čujete šta oni čitaju na internetu o Fatmiru, oni koji su igrali zajedno, šta oni pišu. Ja ne znam gde da potražim. I njegovi drugovi takođe dolaze da nas posete. Ima dva druga, blizanaca, oni baš vole i često nas posećuju. Bili su mu drugovi, voleo ih je puno i njega su voleli. Ali već dugo nisu bili…jer kažu: “Kada vidimo bol majke i oca“. I udaljili su se. Meni je veoma drago kada mu vidim društvo da dolazi. Što sam imala takvog sina, da neko očekuje dobro od njega. Da mi kao roditelji čujemo da je bio dobar. Njegovi drugovi, svi oni koje poznajem, su preživeli. Evo ovde ima jednog druga, na kraju sokaka mu je kuća. On me poseti za svaki Bajram. Ali dobro, odrastao je kod ujaka, njegova majka se je bila razvela od muža, ali je toliko dobar postao, i toliko dobar drug, i volim ga, volim ga i poštujem, a i on mene ceni kao majku. E, on dođe za svaki Bajram, pored svih ovih ostalih. I zagrli me i govori mi, kao majku me ceni. Mi nemamo kola, ja ovako izađem da uzmem pare njihovih penzija, za obojicu 203 evra, pošto Fadilova sudbina još nije poznata. I on kaže, čim nas vidi kako prolazimo, kaže: “Hamide kuda idete?” Kažem mu: “Idemo dole”. Zna on, ne mogu da mu objasnim da idem da preuzmem novac za sinove. I kaže mi: “Dobro, ajde da upalim kola i da te odvezem, bogami k`o moju majku”. A Bajram kad dođe, ja kupim jednu košulju, ili šta budem mogla, ili par čarapa, da ih dam njemu, za dug za Fatmira. Nikad ga ne pustim za Bajram bez nečega. 

Ovaj Fatmirov drug je oženjen, ima dve ćerke. Mnogo dobro, ali kada vidim njegovu decu, kažem: “Eh, da je Fatmir ili Fadil ostavio sina ili ćerku za sobom, možda bi im ličili”. Unuke, da, imam, ali šta da se radi, takav je bio usud. Ja sam se pomirila, samo me muči zbog ovih koji su živi. Jer je majka ista, kako za ćerku tako i za sina. Ali su ovi bili najbolji.  

Sećam se jednom, Fadil je čuvao kravu, jer kada smo došli ovde je bio samo… rasadnik su ga tada nazivali, bilo je samo voće. Pronašao je zlatne naušnice spakovane u novine, zlatne naušnice kako su pale nekom. Tada su te naušnice izlivane, ali baš dosta zlata je bilo. Došao je kući i rekao: “Našao sam zlatne naušnice dok sam čuvao krave, seo sam u hlad da jedem, odmorim se i našao zlatne naušnice”. “Šta si uradio sine? Kako si ih pronašao?“. A on: “Samo sam ih zavio jer su bila i druga deca, nisam im ni rekao i samo doneo kući”. “Dobro“ – rekla sam mu – „sine, trako treba. Neko bi ih uzeo. Ti si ih doneo, uvek bi te mučio merak. Ali“ – rekla sam mu – „od sada čak i šibicu da nađeš, nemoj da je donosiš. Ako imam čime, upaliću, ako ne budem imala, otac ti radi, kupiće. Jer ti to uđe u krv. Malo jednom, malo jednom, i onda dobre stvari ostaviš po strani, a preuzmeš loše. Kada preuzmeš loše i uđeš pod most, veruj mi, veoma je teško da izađeš“. Jer to ne dolazi uz govor, nego uz rođenje. Govorom trebaš da pomogneš, ali samo kako ti Bog podari čoveka.  

Da budem iskrena, odgajala sam ih velikoj familiji, pedeset članova nas je bilo ovde. Imala sam sedam zaova, muževe sestre i dve muževe tetke. Ne da kažu, npr. sada prvo pitaju preko telefona da li ste kući, imaš li vremena, koliko imaš vremena, da li planiraš da ideš nekuda, ja dolazim. Tada po tri nedelje ili mesec dana ovde sa…jedna je imala devetoro dece. Ja ovde sa ove dve moje ruke, nikada nisam ništa progovorila. Po 15 ili 16 hlebova, tri puta dnevno sam mesila. Jer tada nije imalo toliko ovde… Mitrovica je uvek bila zaostala. Samo da se ne kaže siromaštvo! Ranije, ne bogami, niko ti ne bi kupio čak ni jedan hleb. Samo moje ruke. Nikad me nisu čuli da prigovaram. Njihova deca me znaju kao majku. A, da budem iskrena, moja su deca patila. Ono šta je ostalo bih stavila njima. Rekla bih im: “Evo ovo, sine moj, je ostalo. Ako nema dovoljno hleba, ja ću opet da umesim. Toga se sećam.  

Vidi sinovu decu. Sin sada radi, izašao je da im napravi život, od koga da pobegne, od oca od majke. Kakve majke i kakvog oca. I npr. pobeći od jetrvi, nije mi čudno, nijedna jetrva ne voli drugu jetrvu. Nijedna jetrva ne voli da ima jetrve! Je l` tako?” Retko, retko. Samo da previše budu isti. Da, bežim od majke, od oca. Samo da se živi teško.  

Nezir se je sam bavio, pokušavajući da nađe Fadila. Dva puta su bili neki stranci, da budem iskrena, oni se nisu razumevali s njim. Dva puta sa stranim policajcem. Bili su stranci, kao crnci. Pitali su: “Jeste li ga našli?. Pogledajte po sahranama (ekshumacijama) negde, da ne posumnjate u odeću, obuću”, to. A ovi naši, nikad.  

Kad je bila nova godina, jer mi baš ovaj sin as sindromom sad 5. maja puni 24 godine. I video je sve sa čokoladama, sa stvarima. I rekao mi: “Mamo, hoćemo li da odemo do prodavnice da kupimo nešto? Dođi i ti!”. Rekla sam mu: „Dolazim i ja”. I rekao mi: “Zašto meni nisu doneli čokolade na poklon? Video sam kako svima nose”. Jer znate, on je nervozan, samo uz lekove [šapuće]. Ali on, šta god mu zatreba, moramo do poslednjeg feninga da potrošimo, imali ili nemali, jer on ne pita. Za njega dobijamo 75 evra. Ali šta on traži? On samo sokove (voćne sokove) pije ceo dan. Ne pita, ima ili nema. Šta traži, mora da mu se kupi. I traži uslove. Jer čim se probudi ujutru, dam mu jednu i po tabletu za smirenje. I malo da spava, da se odmara, da ne izlazi ceo dan. Jer muž ne može da izađe, prebili su ga u zatvoru u Mitrovici tokom rata. A on samo iz dana u dan.  

Za Fadila, volela bih da mu znam sudbinu, gde su mu kosti… bol nam je presečena napola jer ga nismo pronašli. A i kada ga budemo našli, opet ćemo bolovati. Ali opet, bolje je znati njegovu sudbinu jer nalaze druge. I da ga nađu, dok sam ja živa, kao i njegov otac. To bih volela. Apelujem, kome je ovo u rukama, sudbina Fadila, u Prištini. Na Prištini je, jer Mitrovica nema ništa. Džaba pričaš po Mitrovici. Nema ništa. O čemu se priča ovde, u Prištini se sredi. Na kome je red da uzme ovaj intervju, neka ga uzme, ne, ne, Bog je napisao ovako.  

Znamo da je bio rat, 19 godina ostavlja malo nade. Dajem sebi za volju, oslanjam se na Alaha da mi pomogne i molim se za njega i za sve. Ali šta da radiš! Takva je sudbina! Treba imati volju. 

(Ova priča je deo “Živeti uz sećanje na nestale: Knjiga sećanja sa ispovestima članova porodica nestalih tokom poslednjeg rata na Kosovu” implementiran od strane forumZFD program na Kosovu i Integra, u saradnji sa resursni centar za nestala lica, saveznog ministarstvo za privrednu saradnju i razvoj (BMZ), rockefeller brothers fund i švajcarska ambasada na Kosovu)