“Život mi je postao pakao”

Marko Stajnović je bio direktor osnovne škole u Uroševcu u vreme NATO bombardovanja. Uveren da će se rat brzo završiti i da će se kolektiv vratiti prekinutoj nastavi, mislio je da nema potrebe da se zaposlenima preda dokumentacija o radu. Završetkom bombardovanja i rata, u tu školu su se smestili Albanci, dok su se mnogobrojni Srbi iz grada raselili po selima Štrpca. Tamo organizuju nastavu za povećanu srpsku zajednicu u ovom području. U pratnji pripadnika poljskog KFOR-a, septembra 1999, Marko je jednog septembarskog dana otišao u svoju bivšu školu u Uroševcu kako bi od albanskih kolega zatražio dokumentaciju o nastavi na srpskom jeziku koja je ostala tu. 

Supruga, Olga, puna je sumnji u vezi njegovog nestanka. Ne veruje naporima KFOR-a da joj pomognu, štaviše smatra da je američki pukovnik na neki način umešan u Markovo kidnapovanje. 

Olga Stojanović: Ispovest u prvom licu 

Rođena sam ovde u Štrpcu, 1950. Bila sam jedino dete mojih roditelja. Ovde sam se školovala, u osnovnoj školi u Štrpcu. Mogu reći da su me roditelji školovali bez problema. Moj otac je bio običan radnik, ali je njegova plata za mene bila dovoljna. Živela sam u porodici sa stričevima, njihovim ženama, dedom i babom. Bila je to dobra i skromna porodica. Takav je bio život tada, svi smo živeli u zajednici. Kada je došlo vreme da se upišem u srednju školu, moji roditelji su odlučili da me upišu u učiteljsku školu, koja je bila jedina u Uroševcu. Upisala sam se u istu, a pošto sam bila jedinica, roditelji su odlučili da dođu sa mnom kako ne bih imala poteškoća u stanovanju, jer sam bila obična seoska devojka, bez životnog iskustva. Našli smo privatan stan. Živela sam sa ocem i majkom dok sam se školovala. Završila sam učiteljsku školu.  

Tokom školovanja sam se upoznala sa Markom Stajnovićem, mojim budućim mužem. Ostale srednje škole su bile po 4 godine, dok je učiteljska trajala 5 godina. Dakle, završila sam školu negde oko 1969-70 ili 1970-71, ne sećam se tačno, i pošto sam bila jedinica, roditelji su morali da odluče da odem negde da nastavim neki fakultet ili višu školu. Međutim, odlučili su da me ne udaljavaju, plašeći se za moju budućnost. Odlučili su da bih trebala da pokušam da se zaposlim, sa srednjom školom.  

U to vreme sam želela da nastavim školovanje jer sam imala volju za tim. Životni san mi je bio da završim muzičku školu. Čak i danas to smatram neispunjenim snom, sigurno ne samo fakultet, nego čitavo školovanje u vezi sa muzikom, završila bih ga jer sam mnogo želela da završim muzičku školu. Ali, roditelji mi nisu dali da idem u Prizren, u muzičku školu.  

Završila sam školu u Uroševcu, a pošto mi roditelji nisu dozvolili da nastavim školovanje, udala sam se za Marka 1970. godine. Sklopili smo brak u Uroševcu. Nismo pravili svadbu jer su moji roditelji bili protiv našeg braka. Našli smo privatan stan u Uroševcu i započela sam moj život sa Markom. Međutim, tadašnje i današnje vreme se ne mogu porediti. Zakon u školama je bio mnogo strožiji; nije nam bilo dozvoljeno da izlazimo uveče posle radnog vremena. Što se tiče mladića, bilo je mnogo zabranjenih stvari i sastajali smo se nakratko. Marko je bio iz velike porodice, dok sam ja bila jedinica; verovatno mu se je to svidelo kod mene. Živeli smo privatno i samo je Marko radio. Bio je nastavnik srpsko-hrvatskog jezika i na vrhuncu karijere je osvojio zlatnu medalju kao najbolji nastavnik u opštini Uroševac i okolnim opštinama. Ja sam u početku bila sama kod kuće. Međutim, kasnije sam se i ja zaposlila. Pošto je u to vreme bilo teško naći posao u gradu, radila sam u okolnim selima. Godinama sam putovala. 1971. sam rodila prvog sina, Slavišu. Još smo živeli privatno, život je bio težak. Kasnije, 1975. je rođen Srđan. A posle, 1978, Igor, isto u Uroševcu. Sinovi su tu pohađali školu.  

Imali smo veoma skroman život za porodicu prosvetnih radnika. Tada je prosvetnih radnika bilo manje, ali, pošto sam bila jedinica i roditelji su mi bili u Uroševcu, oni su nam mnogo pomagali. Vodili su brigu o deci dok smo mi bili na poslu. Nisam ih upisala u obdanište jer se moja mama starala o njima. To je bila velika pomoć jer nismo plaćali negovateljicu i uspevali smo nekako da pokrijemo troškove.  

Marko je pre mene prešao u grad da radi i normalno, pokušavao je da prebaci i mene. Prešla sam u grad, u školu “Tefik Čanga”. Radila sam zajedno sa Albancima i imali smo dobre odnose. Imali smo mnogo porodičnih prijatelja Albanaca, koje smo posećivali za Bajram i druge praznike. Takođe, dan škole, 8. mart, smo svi zajedno slavili. Život je bio zaista lep, veoma dobar. Nismo se odvajali. Bilo je to 1970-ih. Mi kao porodica, čak i kada se je Jugoslavija raspala, smo i dalje imali veoma dobre odnose sa Albancima. Moj je muž imao mnogo albanskih kolega kojima je pomagao. Albanske porodice su bile mnogo veće od srpskih i sa više poteškoća su školovale decu. U to vreme im je muž svesrdno pomagao, na bilo koji način. Kada je trebalo da se žene ili u obnavljanju kuće…  

Deca su u međuvremenu odrasla, Slaviša je završio srednju školu, sa veoma dobrim uspehom. Međutim, u to vreme ga je uhvatio zakon da je trebalo prekinuti školovanje kako bi odslužili vojsku. Vojni rok je odslužio u Makedoniji. Dakle, zbog okolnosti, Slaviša je ostao samo sa srednjom školom. Sa završenim vojnim rokom, počeo je da studira u višoj tehničkoj školi u Uroševcu. Drugi sin, Srđan, završio je srednju ekonomsku školu. Onda je odlučio da ode u Prištinu da pohađa višu školu za kompjutere. 

Ali jednog dana, čim se je vratio iz Prištine zajedno sa svojim kumom, koji je bio isto godište, je sišao sa autobusa i prelazio preko pruge koja prolazi kroz grad. Noga mu se je prikleštila između šina i voz ga je udario na smrt. Bio je 5. april 1997. godine. Šta onda mogu reći o životu, koji je postao pakao?  

Situacija je već bila krhka, škole su bile podeljene. Za nas Srbe je stvorena situacija koju nismo znali kako da rešimo, nismo znali šta se dešava, zašto je trebalo npr. albanska deca da budu povređena tokom pohađanja nastave, jer su otrovana. Dakle, bilo je mnogo loših situacija. Mi Srbi, naravno, nismo mogli ništa da uradimo, jer se je to događalo samo albanskim učenicima. Nismo mogli da objasnimo šta se dešava, ko su bili ti Srbi koji su bili u stanju da to urade jer je bilo logično da su Srbi otrovali albansku decu, a ne sami Albanci. Ali, situacija se tako brzo odvijala da su zbog posledica na decu i sami nastavnici počeli da ne dolaze na posao. Dakle, bila je veoma napeta situacija. Ali, kada smo se susretali na poslu, jer se nastava i dalje odvijala zajedno, svi smo mi razgovarali sa Albancima. I nije imalo ničega u kolektivu kako bi se osetila napetost. Kasnije se ispostavilo da su srpski direktori uradili svoje, a onda je obrazovanje Albanaca prekinuto. U tom periodu moj muž još nije bio direktor, već nastavnik. Kasnije je postao direktor i doneta je odluka da se škole podele. Dakle, objekti su podeljeni, za srpske učenike i za albanske učenike. Bilo je veoma teško, ali smo mi imali dobre odnose. 

Iskreno, kraj 1990-ih smo doživeli veoma teško. Počele su da se prodaju srpske kuće u Uroševcu. Jedan albanski kolega i Markov prijatelj, izuzetan čovek, došao je da nam predloži da mu prodamo kuću. Ali moj Marko nije hteo. Govorio je: “Nemam zašto da prodajem. Niko me ne proteruje, niko mi ne dira decu, nemam nameru da prodajem ostaću ovde”. Deca su po običaju izlazila u kafiće, noćni život, a napetost se je nekako primećivala u vazduhu, ali ne toliko puno. Onda nam se je desila ta tragedija sa sinom. Škole su već prestale sa radom, bilo je teško. Markova majka je ostala sama u selu i mi smo je uzeli kod nas, da živi sa nama jer je bila stara. Kada je počelo bombardovanje, ona je doživela treći rat u svom životu. Rođena je 1914, dakle imala je 84-85 godina i to je strašno uticalo na nju. Bila je bolesna i imala je moždani udar ovde u Uroševcu. Lekari su nam rekli da neće preživeti i da bi trebali da je odvedemo u selo, jer u to vreme situacija u Uroševcu nije bila baš da bi je sahranili tu.  

Među Srbima u školi je počela da se širi panika: kako ćemo, šta ćemo, kuda ćemo? Kako ne bi stvarao paniku među radnicima u školi, Marko je kao direktor odlučio da im ne daje radne knjižice i datoteku. Dakle, rekao im je: “Idite sada, situacija će se smiriti i doći ćete po radne knjižice, datoteku, bez problema.” Mi smo kasnije napustili školu bez dokumenata, bez radnih knjižica, bez ičega. Zbog svekrve, koja je bila bolesna.  

Marko nije bio angažovan u ratu. Išao bi u školu da poseti objekat, da vidi kakva je situacija i onda se vraćao kući. Kada se je svekrva ozbiljno razbolela, odlučili smo da dođemo ovde, u njihovu kuću u Brevcima, selo udaljeno 1 km odavde, zbog majke. Igor i Slaviša su ostali u Uroševcu. Sin nam je bio sahranjen u Uroševcu. 1999, ne znam tačno kada jer sam tada stalno bila pod sedativima, zbog babe smo došli u selo. Ništa nismo uzeli iz kuće, bili smo ubeđeni da ćemo se vratiti našoj kući u Uroševcu da nastavimo život.  

Dve nedelje nakon što smo došli ovde, svekrva je umrla. Život je ovde bio užasan. Prodavnice su bile zatvorene. Nismo mogli da obavimo nijedan običaj koje treba obaviti da ispratimo pokojnu. Štaviše, uz velike poteškoće, Marku je morao da ode do Uroševca i samo pola sata pre sahrane je uspeo da donese kovčeg u kojem smo sahranili svekrvu. Život je postajao sve teži, nije bilo hrane, prodavnice nisu radile, ništa. Ni ja ni Marko nismo radili, plate su prekinute. Nisi znao da li ćeš da radiš dalje ili ne. Bilo je strašno teško. Onda je Marko odlučio da ode u Beograd, u Ministarstvo Srbije, da ih zamoli da mu dozvole da otvori osnovnu školu ovde u Župi, da zaposli njegov kolektiv. Bilo je i dosta porodica i učenika koji su došli ovde. Bilo im je lakše da dođu ovde nego da odu u Srbiju.  

Bili su u to vreme ti konvoji pod pratnjom poljskih pripadnika NATO-a koji su bili smešteni ovde u Uroševcu. Oni su pratili ljude tokom takvih putovanja. Na kraju je Ministarstvo dozvolilo da otvori osnovnu školu u Bitinji, kilometar i po odavde. Prosvetni radnici iz naše škole koji su se ovde nalazili nisu imali ni radne knjižice ni dokumente jer su ostali u školi. Onda se je pojavio problem da Marko osnuje osnovnu školu, zaposli ljude koji su došli ovde, angažuje učenike da pohađaju redovnu nastavu, i zbog situacije mu ju bio potreban inventar, ali je bilo veoma teško obezbediti ga.  

U to vreme su nama spalili kuću u Uroševcu. Opljačkana je, sve je izneto, onda smo čuli da su počeli da lome nadgrobne spomenike. Ovo mi je bilo najteže. Šta da radimo, kako, kuda da idemo, kuća je već spaljena, ali to uopšte nije bilo važno. Imali smo u vidu izreku: “Ono što možete izgraditi, nema problema, pusti nek ode”. Jedini cilj nam je tada bio da nam ne premeste sinov grob i spomenik.  

Što se tiče posla, veoma teško su nas prihvatili u ovoj sredini, iako je i moj muž bio odavde. Ministarstvo Srbije je odlučilo da zaposleni u školama primaju minimalnu platu, 11 hiljada dinara. Ja sam raspoređena u osnovnu školu “Staja Marković”. Zatim je Ministarstvo donelo odluku da nama nastavnicima direktor odredi zadatke prema proceni sposobnosti, da mi predajemo likovno, muzičko i fizičko vaspitanje, a ostalo drugi nastavnik odavde, iz mesta. Ali nijedan od direktora to nije hteo da uradi. I tako smo ostali bez posla. Onda je Marko pokušao da ode u srednju školu “Jovan Cvijić” da ih zamoli, s tom potvrdom da je bio najbolji nastavnik.  

Slaviša se je oženio 1993. i imao je sina, dok je drugog nevesta nosila u stomaku. Ona je bila iz Skoplja. Oni su odlučili da žive u Skoplju, negde 1994. ili ‘95. Ne, ne, bilo je kasnije. Pomešale su mi se godine. Ali nema veze.  

Videći kakva se je situacija stvorila ovde u Župi, shvatili smo da je teško. Ali iz iskustva starijih ljudi znali smo da Albanci nikada nisu napali Župu, čak ih nisu ni dirali. Tako da smo ja i Marko odlučili da ostanemo ovde, da dovedemo nevestu i unuke iz Skoplja, ovde u Markovu porodičnu kuću. Ali odmah nakon toga smo čuli da nam je kuća spaljena, da su nam opljačkali sve. Za nas kuća nije bila važna, već sinov grob. On je poginuo 1997.  

Dakle, nakon što je Ministarstvo prosvete Srbije dozvolilo Marku da otvori školu u Župi, morao je da uzme radne knjige i datoteku zaposlenih. Odlučio je da ode u Uroševac za radne knjižice, dokumentaciju, jer je sve bio ostavio u školi. Nije hteo da ih dira. Bili smo ubeđeni da će sve ostati kako smo ostavili, da će se situacija smiriti i na kraju, da ako se ne budemo mogli vratiti na radna mesta, kući, da ćemo u najmanju ruku dokumentaciju zaposlenih moći da uzmemo kako bi oni mogli da nastave da žive, traže posao i tako.  

Ali onda je umrla svekrva. Došlo je teško vreme. Šta da radi? Tražio je posao u srednjoj školi i čekali smo da vidimo šta ćemo da radimo. Zatim je nastavio sa naporima i otišao u Uroševac za dokumentaciju svojih zaposlenih. Bio je 28. septembar 1999. Dakle, on je otišao u Uroševac da povuče dokumentaciju zaposlenih. S njim je otišao jedan komšija odavde, naš prijatelj, kao i četiri žene. Ukupno šest osoba.  

U to vreme je na Brezovici bio smešten poljski KFOR koji je pristao da ih odvede u školu. Sa njim je bio profesor matematike odavde, Nikolčević. Onda Svetlana Živković, direktorka ekonomske škole, Paun Živković, kao i još dve žene, ne znam koje. Krenuli su odavde u džipovima, u pratnji poljskog kapetana i vojnika. Putem su se dogovorili da idu redom, posete njihove kuće i stanove, ko je imao, kao i škole u kojima su radili za dokumentaciju.  

Kasnije sam shvatila da je bilo organizovano da njih kidnapuju. Jedini motiv iza kidnapovanja je bio to što je Marko bio direktor osnovne škole, ovaj Živković Paun direktor tehničke škole, a Svetlana direktorka ekonomske škole. Da kidnapuju direktore zato što su navodno isterali s posla Albance i otrovali albanske učenike. To nije bila baš osveta, ali nešto slično, važno, bilo je nešto.  

Poljski pukovnik i vojska su im rekli: “Iz džipa ćete izlaziti po dvoje, dok će ostali da ostanu u džipu”. Tokom poseta svim školama, ovo pravilo je poštovano. Ali kada je došlo vreme da Marko izađe i ode u njegovu školu, krenuo je s profesorom matematike, Nikolčevićem, i ušli su u školu. Prvo je ovaj Nikolčević bio u svom stanu. Dakle, posećivali su i svoje stanove. Posle su nastavili po školama. Svuda je bilo dobro, bez problema, bez ičega. Svi su povukli svoje dokumente ili su objasnili razloge zašto su morali da posete škole i da ih preuzmu.  

Kada su išli do markove škole, tu su se bili smestili Albanci i pohađali nastavu, dakle, to je već postala albanska škola. Veoma dobro su ih dočekali jer imam svedoka; to je ovaj komšija, Nikolčević, koji kaže da su ih veoma dobro primili, bez komplikacija, bez ičega. Marko im je rekao da su došli za radne knjižice i datoteku, oni su im rekli ih mogu bez problema uzeti jer njima ne trebaju.  

Međutim, iz džipova je odjednom došla u kancelariju Svetlana, koja je došla kao treći član da napravi nered. Iz veoma pouzdanih izvora sam čula da je ona trebala da bude kidnapovana kao direktorka, ali da su je Albanci uslovili oko kidnapovanja, a u zamenu ona ne bi bila kidnapovana. Ona je poreklom iz Doganjeva, sela tri kilometra od Uroševca. Nakon toga je ona izmislila priču da bi želela da poseti njenu porodičnu kuću da vidi da li je spaljena i zamolila je poljske vojnike da je odvedu tamo. Ne želim više da pričam o njoj. Ali, Marko i Paun su ostali u školi sa Albancima. Nikolčevića su izveli i odveli džipom u selo ove Svetlane da poseti kuću. Kada su se vratili u Uroševac, Marko i Paun više nisu bili u školi.  

Šta se je desilo? Razlog je bio taj da su navodno neki Srbi bili čuli da su Marko i Paun u školi i došli da ih izvedu na kafu, ali znamo da u to vreme nijedan Srbin nije bio u Uroševcu. Naravno, napravljen je nered da bi se saznalo gde su, šta im se dogodilo. Oni koji su bili tu su zamoljeni da pomognu da se shvati šta se dogodilo. Vreme je prolazilo; nakon nekoliko sati došao je američki KFOR. Pukovnik, koji je kasnije bio odgovoran za Markov i Paunov slučaj, se je zvao Michael Elerby, Amerikanac. Navodno su pretresli školu, tražili, ali nisu našli ništa. Ostali iz džipa su se vratili kućama.  

Posle mi je život postao pakao. Od života koji smo imali kao prosvetni radnici – živeli i radili u gradu, bez obzira na sve, sa mnogim prijateljima Albancima, Srbima i drugima, bilo je zadovoljstvo – iznenada smo izgubili sina, kuću, posao, ostali bez ičega. Onda sam morala da se borim da pronađem Marka. Bila sam uverena da ne postoji mogućnost da ga ne pronađem, da je zauvek nestao, kako je zemlja progutala. Onda su počeli napori sa američkim KFOR-om, sa ovim pukovnikom. Svaki dan su nam dolazili kući , postavljali prisluškivače. Unuci, Slavišini sinovi, bili su mali, preplašeni. Ulazilo bi po deset naoružanih Amerikanaca. 

Posle, ja sam mogla da se krećem u prečniku od sedam kilometara. Toliko je bilo slobodnog prostora u Župi. Međutim, ja sam uspevala da pronađem dosta podataka da je Marko živ, da su ljudi razgovarali sa njim, jer je on predavao srpski jezik i albanskoj deci. Bio je veoma dobar nastavnik, nije bio strog. Dobila sam informaciju da mu Albanci pomažu, daju hranu, lekove i sve ostalo. To sam čula. Ne smem da kažem od koga. Ne zbog mene, već zbog tih ljudi. Dobila sam informacije da je tu, otišla sam kod američkog pukovnika, prenela mu, ali na kraju, da ne dužim, ispostavilo se da je on imao zadatak da ne sazna gde je Marko, nego se je pretvarao da mi pomaže. Ovo sam shvatila na kraju.  

Shvatila sam i ovo: Albanci, ako bi ubili Srbina, ostavili bi ga tu gde su ga ubili da bi porodica mogla da pronađe telo da sahrani, jer i Albanci poznaju tradiciju. Ali kada su došli Amerikanci, i naravno oni su sarađivali sa Albancima, onda je postao užas, kada su naučili Albance kako da kidnapuju Srbe. Postoji jedna poslovica, a svi Albanci bi trebali da se ponose, koja kaže da su kao narod svi ujedinjeni. Ali sam došla do zaključka da u to vreme ovo nije važilo. Zašto? Jer su Amerikanci naučili Albance kako da kidnapuju Srbe gde god da ih nađu i pošalju ih na sabirno mesto koje su odredili Amerikanci. A Albanac koji bi kidnapovao Srbina je znao kako da ga odvede od mesta gde ga je kidnapovao do tačke gde bi ga predao Amerikancima. Posle toga, on više nije znao šta se dešava sa tim Srbinom. Ovo je deo istine.  

Čak je i Paun, koji je ostao sa Markom, kidnapovan. Ni o njemu se ne zna ništa. Isto kao sa Markom. Nisu došli ni za DNK, niti su nam išta rekli. Ni da li je živ ni da li je mrtav. Niti da li je ubijen niti da li je mučen. Dakle, ništa. Jednostavno, oboje su nestali. Međutim, pre četiri ili pet godina, još uvek imam dokument, jedna francuska organizacija je došla ovde na Brezovicu i uručila mi potvrdu da je Marko ubijen. Onda su nas pozvali na jedno mesto između Prištine i Kosova Polja, gde se nalazi KFOR. Išli smo na razgovaram sa tim papirom i obaveštenjem da je reč o brutalnom ubistvu. Tu je bio jedan Poljak, državni advokat ili sudija iz nekog suda, povukao me je, jer je u slučaju Marka i Pauna bila direktna odgovornost poljske vojske.  

Šta ti ja nisam doživela sa ovom vojskom KFOR-a. Bilo je Poljaka, Francuza, Italijana, Amerikanaca, sa svim sam komunicirala. Dakle, bila sam na izlazu iz Prištine tamo, sa jednom ženom koja se bavi ljudskim pravima. Konvencija o ljudskim pravima je jedinstvena na celom svetu, jel tako? Bez obzira na nacionalnost, ili bilo šta drugo, ljudsko pravo bilo gde u svetu je isto. Od te žene, kao i od ovog pukovnika, od italijanskih karabinjera, bili su i neki Indijci, bilo je užasno jer sam samo tražila… U to vreme sam živela u veoma teškim uslovima. Nevesta je bila ovde, Igor se je oženio. Nisam znala gde će roditi dete, nisam znala šta da radim. Samo dve reči sam tražila o njih: Da li je Marko živ ili mrtav? Ništa drugo nisam htela da znam. Ako je živ, gde je, ako je mrtav, zanima ga gde su mu kosti. Samo ove dve reči, da bi znala šta da radim s porodicom, da presečem. Nevesta je bila pred porođaj, nisam znala kuda da idem, nismo imali uslova. Nikada mi niko ništa nije rekao. Onda sam otišla kod Klausa Rajnharda, komandanta vojske KFOR-a, ovde na teritoriji blizu Prištine. Postoji i dokument o onome što sam od njega tražila. Sve po zakonu, sve. Molila sam ga da mi pomogne jer sam imala veliku porodicu, unuke, nisam znala šta da radim, gde da idem. Ali on je samo skočio sa stolice, iznervirao se, jer sam ja sakupila mnogo informacija, a sa mnom je bio i pukovnik. Odmah sam mu rekla da smeni tog američkog pukovnika, jer je njemu sve bilo jasno, ali opet, s velikim poteškoćama sam bila došla da ga zamolim. Ali nije uradio ništa. Ovom američkom pukovniku sam bila rekla da ću da počnem štrajk glađu ako mi ne kaže samo dve reči: živ ili mrtav? Nikada mi ništa nije rekao. 

Poslednjeg dana kada sam videla Marka je bio dan kada je krenuo za Uroševac, 28. septembra 1999. Ja sam u to vreme pila šaku lekova i zbog sina koji mi je poginuo 1997. Posle dve godine su mi kidnapovali muža. Dakle, živela sam na lekovima. A život je bio previše težak, pravi pakao. Tog dana mi je rekao: „Moram da idem u Uroševac zbog radnika. Pogrešio sam što radnicima nisam predao knjižice i datoteke. A takođe mi je rekao: “Slušaj Olga, nisam nikome ništa loše učinio. Nadam se da mi se ništa neće dogoditi i da ću se vratiti, ali ako se ne vratim, molim te, čuvaj mi porodicu. Bio je u crnini zbog majke, oblačio je crnu odeću, košulju, u znak sećanja. Majka mu je umrla u aprilu. Drugim rečima, znači da je nestao pet meseci nakon smrti njegove majke.  

Ja sam mu rekla: “Nemoj, teško je vreme. Ne potrebe da da ideš“. “Ništa mi se neće dogoditi – govorio mi je – ne brini”. I otišao je. Posle dva dana, 29. septembra do 1. oktobra sam govorila pukovniku da me odvede u policiju u Uroševcu, da ja pozovem moje bivše kolege, Albance. Bio je neki Pinci, poznat nastavnik fizičkog vaspitanja u “Ekremu Ćoroliju”, zamenik direktora, bili smo prijatelji. Za glavne srpske praznike dolazili bi da nas posete. Bila je posebna čast da jedan Albanac dođe na srpski praznik ili da mi odemo kod njih. To je bila strašna situacija, ja, žena, Srpkinja, sa američkim pukovnikom, okružena američkom vojskom, pozvala sam albanske kolege u policiju u Uroševcu, razgovarala sa njima, sa zamenikom direktora, zaista dobar čovek. Mislim da još uvek živi u Uroševcu. On je došao i razgovarao sa mnom vrlo ljubazno, bez obzira na to što je bilo tako vreme – ja Srpkinja, a on Albanac. On mi je rekao: “Tetka Olga – jer je bio mnogo mlađi od mene – veruj mi, da znam gde je, ne samo da bih ti rekao nego bi u ovom trenu otišao da ga uzmem, međutim i meni su kidnapovali sinovca”. Pitala sam ga: “Šta, kako?” Rekao mi je: “Ne znam”. Rekla sam mu: “Zašto niste došli kod nas da potražite pomoć? Pomogli bismo mi, ja i Marko, raspitivali se o njemu“. Njegov bratanac je otet u periodu kada su Srbi bili u Uroševcu. Rekla sam mu: “Zašto nisi došao za pomoć?”. Samo je ćutao, nije ništa rekao. Ali ovaj Pinci, i on je isto u Uroševcu, kada je on došao, meni je bio nešto sumnjiv. Tresao se je i to se je moglo primetiti. Razgovarali smo, ali me uopšte nije gledao. Govorila sam mu: “Molim te, prijatelji smo, zašto me gledaš u oči? Izgledaš mi kriv, a ne želim da te okrivljujem za Markov slučaj”.  

Dobijala sam različite informacije, da on nije čuo da je Marko kidnapovan ili da je čuo u kafani. Da, ljudi tamo su bili pod pritiskom američke vojske, američki pukovnikom oko njih, i naravno da se nisu osećali dobro. Molila sam ga da mi pomogne. “Ne, ne, ne mogu.” Bila sam pozvala još jednog radnika, Refkija Bytyqija. Američki pukovnik me je obavestio da on nije tu, da je pobegao u Skoplje jer mu je sin bio član OVK i da su ga ubili.  

Kao suprug, Marko je bio izuzetno dobar. Naravno, bio je glava porodice, radio je sa samopožrtvovanjem za porodicu, što je normalno. Svakodnevni život je bio veoma težak. Imali smo mnogo problema. Kao i svi prosvetni radnici, uvek smo imali male plate i jedva da smo pokrivali troškove, nekako smo preživljavali. Ali bilo je dobro. On je zaista bio veliki čovek, veoma mudar. Kod njega mi se je najviše sviđalo što nije imao to nacionalno, niti je delio ljude na bogate i siromašne. Prvo i najglavnije, pomogao je svima. Bio je dobar nastavnik, ali je isto znao sve kućne poslove, gradnju kuća, išao je i pomagao ljudima oko kuća i nije se stidio da to radi iako je bio nastavnik i direktor, čitav bi bio u cementu pomažući ljudima. Čak je sam organizovao kolege u prvoj osnovnoj školi “Tefik Čanga”, postavio skele i celu fasadu na školi zajedno sa nastavnicima . Uvek je govorio da se nikada ne treba stideti rada jer rad je rad, profesija je profesija, nije važno da li ste profesor sa fakultetom, direktor ili bilo što drugo. Čovek se ceni koliko zna, koliko poznaje, koliko je uključen, koliko ima snage i volje da pomogne nekome. 

Verovao je da čovek treba uvek da pokušava, bez obzira na ono šta doživljava, treba da bude hrabar i vodi porodicu. Meni su njegove reči i njegova istrajnost mnogo pomogle u životu, što me čini da ne odustanem. Zbog toga mi mnogo nedostaje, jer, naravno, godinama, čovek počinje da postaje senilniji, zaboravlja, ali takve reči ostaju. Za mene je to bio ogroman šok i ne bih uspela nakon što mi je poginuo sin.  

On je sam zvao ljude telefonom da ih obavesti da dođu nakon što smo izgubili sina. Bio je toliko hrabar, jer je i sam kao dete mnogo propatio. Živeli su u velikoj zajednici, seoskoj, živeli su samo od poljoprivrede. Nisu imali posao, živeli su jako teško, ali u to vreme u njegovom životu bilo je mnogo bolnih situacija, jer život nije bio kao sada, sa lečenjem kod lekara, nego je bilo trenutaka kada su bolesnici čekali da umru, jer nisu bili u mogućnosti da se leče. Izgubio je tri brata. Kada je izgubio poslednjeg brata bilo je veoma bolno, odao se je piću, što je jedan od poroka od kojeg je čoveku teško da se izvuče. Njegov brat se trudio da pobedi bolest, ali nije uspeo. Njegova smrt ga je jako pogodila. Njegov brat je ostavio dvojicu sinova, za koje je Marko morao da se brine, da ih školuje, oženi, pripremi i sada su ta dva bratova sina veoma poznata. Lekar Ilija Andrejević u Kamenici, tamo kod Novog Sada, ili kako se zove bolnica, ako se ne varam. Drugi sin živi u Kragujevcu, ekonomista je. Oni su veoma pametni ljudi. 

Dugo vremena sam bila uverena da je živ. U početku, znam da je predavao i albanskoj deci. Mnogo su ga volela. Imao je mnogo prijatelja Albanaca. U mojoj duši sam osećala da su mu oni pomagali, da ga neće ubiti, sve dok nisam saznala da je u Albaniji postojala ta žuta kuća i da je mnogo ljudi odvedeno zbog organa. Ovde sam se malo potresla. On je bio slab, ni velik, ni debeo, ali ipak veoma jak. Bila sam ubeđena da će on sve prevazići i da će se tamo naći sa Albancima. Bez obzira gde, ako su ga odveli, zarobili, šta god, jer bi on sa njima pronašao zajednički jezik jer je bio pametan, snalažljiv, uporan u postizanju cilja, da sačuva sebe. Tamo negde, u logoru, u zatvoru, sam bi se ponudio da radi, da se spase jer je znao u kakvoj situaciji je ostavio porodicu. Prvo je poginuo sin, izgubili smo kuću, koja je kasnije spaljena. Kada je otišao na groblje i video da sinov nadgrobni spomenik nisu dirali, rekao je: “Ne interesuje me kuća, ne interesuje me ništa, važno je da je spomenik netaknut”.  

Dugo sam se nadala da je živ negde. Igor je radio u Bondstilu, govorio je engleski, bio je u kontaktu sa američkim vojnicima. Oni su mu govorili: “Nemoj da se nerviraš, šta ako su tvog oca odveli negde u inostranstvo i radi, ali je morao da potpiše da za 10, 15, 20 godina nije živ za njegovu porodicu, da je mrtav, ali da radi i da može da se vrati “. Ali, kada su mi doneli ovu potvrdu da ja potpišem da je reč o okrutnom ubistvu, plus informacije o žutoj kući, iako je bio nešto stariji, rođen 1946. godine, a kidnapovan 1999. godine. Znači, imao je 53 godine. Dakle, da li je bio pogodan za organe ili nije, ne znam. Ubeđen sam da ga nisu ubili, ali su ih tamo poslali. Imala sam informacije da je u Albaniji, u Kukešu. Sve što sam zamislila sam postigla. Osim … planirala sam da odem u Kukeš, ali nisam bila u stanju da odem jer bi mi albanski prijatelji pomogli, ali nisam znala jezik da pređem granicu i zbog toga nisam otišla. 

Nemam nikakvu pomoć od Vlade Srbije. Ovde sam bila šest godina bez posla. Nisam imala sredstava da nahranim porodicu. Čak mi je i penzija mnogo manja jer tih šest godina nisam radila. Samo su nam tu pomoć davali. Čak ni Markovu penziju iz Srbije nisam stekla. Imam samo njegovu penziju koju mi daje Kosovo, 130 evra. Niti sam dobila bilo kakvu pomoć za kuću, ništa.  

Sada sam prekinula pokušaje da ga pronađem. Inače, uvek sam bila angažovana i učestvovala sam na svakom sastanku. Jednu godinu u Gračanici, kada smo održali sastanak, predložila sam da se osnuje udruženje Albanaca i Srba, jer majke, očevi, braća i sestre isto boluju. Bol je ista. Nema Albanaca ili Srba. Hajde da radimo zajedno. Da idemo zajedno. Da tražimo naše. Ako, na primer, Albanci saznaju da su im Srbi ubili rođake i saznaju gde su sahranjeni, ja bih otišla kod srpskih organa da sarađuju, da im pomognem. Ali onda nisu hteli da čuju, svi su se smejali. Bilo je užasno, kakav potcenjivački pristup su imali.  

Ja sam bila u Prištini, na sastanku koji je organizovao OEBS sa organizacijama srpskih i albanskih porodica. Srpski organizator bio je jedan stariji čovek. Kada sam videla taj skup, iznenadila sam se što smo zajedno. Desilo se je ono što se desilo, šta da radimo? Ni ja ni ti, a možda niko koga znamo nije uključen u ovo. Ali, idemo dalje. Ovo je devetnaesta godina za mene bez Marka i nemam nikakvih reči, nemam nikakve veze, ništa ne znam. Onda, život mi je pakao. Od tri sina, sada sam sama kod kuće. Brinem se za porodicu jednog sina, brinem se porodicu drugog, ja sama. Sin je bio primoran da ode. 

Iskustvo mog života, a garantujem da postoje i iste ovakve albanske porodice, je da sve zaboravimo. Hoćemo li saznati gde su naši nestali? Da li ćemo moći da ostvarimo osnovne uslove za život, rad, obrazovanje, lečenje, sve? Ovo zavisi od nas. Čini mi se da vlada ne može tu da stane, a ako ljudi tako žele, vlada je nevažna. Ja bih bila najsrećnija ako bi se odnosi na Kosovu povratili.  

Teritorija Kosova, teritorija Srbije, teritorija Albanije, teritorija Crne Gore, su teritorije koje mogu da postoje. Čije su? To je zemlja. Nekretnine. Život je važan, ljudski život, njegova um, deca, porodica, dom. Teritorije uopšte nisu važne. Da li ćemo ja i ti živeti ovde u Štrpcu ili ćemo živeti u Prištini, što to ima veze? Važno je da ja i ti postojimo. Hoćeš li ti biti iznad ili ja, to uopšte nije važno. Ako si pošten, pravedan, nije važno što si ti Albanac, a ja Srpkinja. Treba, mislim, da se dogodi ovo. Ne volim kad su ljudi tvrdoglavi. Ne bih da imenujem ljude, ali tvrdoglavost u životu može samo dovesti do loših stvari. Ništa drugo. Evo, ovo je važno.  

Bilo je teško vreme na Kosovu, a i dalje je. I to mi je jasno jer ja sada od tri sina sam ostala samo sa jednim. Imam dva unuka koji bi radili. Igor, najmlađi, bio je u Avganistanu. Radio je, zaradio, kupio mašine za preradu drveta u vrednosti od dvesta hiljada. Kupio je kuću gde je hteo da otvori fabriku, da radi on, stariji brat i drugi rođaci. Možda nije ljudsko, nije lepo jer sam starija, znam vrednost reči koje ću izgovoriti, ali nažalost ovako je: gradonačelnik, ovaj sadašnji u Štrpcu, ga je ometao u svemu. Nije mu dozvolio da potpiše ugovor sa nijednom organizacijom. Nijednom. Dok su oni hteli da proizvode ikone, da proizvode šta god se poruči. Ali su ga sprečili. Nismo ga glasali. Nismo bili za njega jer eto, desilo se je, moji sinovi su morali da napuste Župu u potrazi za hlebom.  

Ovakav je moj život, uznemiren, prilično težak. Kada se vratim u prošlost, ima i dobrih godina, ali … Da sam u stanju da vratim sinove ovde da rade, staraju se o svojim porodicama i žive ovde, to bih želela. Teško je, sada čak i nemoguće, ali to je moja želja. Takođe želim da se sretnem sa albanskim kolegom i razgovaram sa njim. Možda, ako neko ko sluša ovo može da me okrivi, ali neko će me razumeti. 

Volela bih da se sve može zaboraviti, čak i moj muž. To su ljudske sudbine, bile su period života. Volela bih, i od moje srpske vlade, a i albanske, da saznam gde su mu kosti da ga sahranim prema običajima. Da se zna gde mu je grob. Mogao je da umre od moždanog udara, infarkta, što znači da ne bi umro od metka, već od usuda. Ja bih opet ostala sama i trebala bi da se staram o porodici, isto kao nestao, kao mrtav. Ali možda bih lakše živela da znam da je umro. Možda bih otišla sa decom u Srbiju, zašto bismo ostali ovde? Nisam mogla da nađem posao. Šest godina nisam radila, jedva su me primili sa 29 godina staža, koliko sam imala, umalo da ostanem bez penzije, tu crkavicu koju primam i koja mi ode samo na lekove, ništa više. A kamoli da se staram o unucima, koji su sada već odrasli dečaci, žele da izlaze s društvom, a ja nemam da im dam.  

Ne krivim nikoga, nemam koga da krivim, jer je sam bio tvrdoglav. Da nije otišao, ne bi mu se ovo dogodilo. Ali on je verovao u ljude, govorio je: “Šta mogu da mi urade, nikome nisam učinio ništa loše”. Bilo je to vreme, otišao je, takva mu je bila sudbina. Šta sad? Da moji sinovi zbog toga odu na kraj sveta, zašto? Evo gde smo živeli, u Uroševcu. Evo gde je Priština, Gnjilane, ovde smo svi. Zašto? Kupio je mašineriju, kuću, izgradio fabriku, ali ipak, morao je da ode u pusti svet i ostavi mene da patim ovde. 

Imam toliko mnogo doživljaja da ponekad žalim što ih nisam zapisivala. Do sada bih objavila knjigu. Šta sam doživela sa američkim pukovnikom, šta sam radila, greh je što nisam zapisivala. Ali, toliko sam opterećena, umorna od života, da želim da zaboravim neke stvari. Šta će mi da pamtim ovo? Postoje trenuci koji me vrate unazad; zbog njih ne mogu da idem napred. Sinove kosti su u Uroševcu. Ne želim da ga premestim ni ovde, ni u Srbiju. Očekujem da moja deca rade negde, bilo ovde ili u Srbiji. Dok su otišli po svetu. Šta da radim sa sinovim kostima? Gde da ih premestim?  

Ovo je moja sudbina, moj život, za koji ne bih htela da ostavi posledice na decu. Neka oni napreduju, da se ja, u poslednjim danima života, borim za njih i pomažem im. Da im olakšam život, da im bude lakše. Da li ću uspeti, ne znam jer nemam veliku penziju. Nemam ništa posebno da radim iako sam stara. Da radim da ne bi išli u svet. Nažalost, nema šta. Život je takav. Nemam nikoga da mi reši problem. Nikoga da pitam da li sam u pravu ili grešim. Ali nije važno, ja ću nastaviti dalje. 

Moja poruka svim Albancima i svim Srbima je da na koriste laži jer mora da dođe kraj ovim patnjama. Ako sam ja izgubila muža, druga sina, znam kakvu bol oseća ona. Prosto, neka nam daju prave kosti. Neću uopšte reagovati, neću ništa reći, niti ću se žaliti. Ali zaista, ja tražim pomoć i od moje vlade i od albanske vlade. Da zatvorimo ovu patnju i da ne bude obmana. Imam podatke da je preko 400 posmrtnih ostataka u jednom zavodu u Prištini. Zašto, npr. ja da se toliko trudim i toliko patim ako su kosti već u Prištini? Ne želimo laži. 

Marko je na levoj ruci imao tetovažu puške iz vojske. Vojni rok je bio obavezan u njegovo vreme. Na obrascu nisam navela ovaj podatak da bih se uverila jer sam čuo da se ljudima daju – ovo je bolno, ali moram da budem iskrena – kosti životinja i slučaj je rešen. Da bih bila ubeđena da ću dobiti kosti muža, nisam navela činjenicu da je na levoj ruci imao tetovažu, za koju mi je rekao da ide sve do kosti. Mislila sam da je moguće videti tu pušku na kostima i onda bi primila njegove kosti.  

Dakle, molim srpsku i albansku vladu da nam pomognu, da ne kriju, nemaju razloga. Ja sam bez muža sada već 19 godina. Majka pati za sinom. Želi jednom zauvek da zna gde mu je grob, gde je. Bilo Albanka, bilo Srpkinja. Uopšte nema razlike. Ljudi su. Ali stvarno tražim nečiju pomoć da neko humano pokuša da reši ovaj problem. Jaz između nas, Albanaca i Srba, su naši nestali najmiliji, članovi naših porodica. Završimo ovo jednom zauvek. Nema drugog. 

(Ova priča je deo “Živeti uz sećanje na nestale: Knjiga sećanja sa ispovestima članova porodica nestalih tokom poslednjeg rata na Kosovu” implementiran od strane forumZFD program na Kosovu i Integra, u saradnji sa resursni centar za nestala lica, saveznog ministarstvo za privrednu saradnju i razvoj (BMZ), rockefeller brothers fund i švajcarska ambasada na Kosovu)