Odrasla sam na skoro 35 kilometara od Prijedora… Prva asocijacija na Prijedor do moje 22. godine mi je bolnica i prvo odvajanje od mame, put pun krivina, sivilo i magla u svako doba godine. Od treće godine fakulteta pored ovih asocijacija, kada mi neko spomene Prijedor tu su i 102. ubijene prijedorske djece, Dan bijelih traka, logori – Trnopolje, Omarska i Keraterm…

Tokom svog odrastanja nigdje nisam mogla naći informacije o zločinima u Prijedoru. Jedino što je podsjećalo na rat jeste vožnja kroz Kozarac u kojem su se mogli vidjeti kosturi kuća ili samo zgarišta. Kada se počelo sa obnovom kuća u Kozarcu, a samim tim kada su ljudi počeli da se vraćaju, mogla sam samo da čujem komentare mojih školskih kolega u autobusu dok smo išli na izlete i ekskurzije, kako im je to sve Njemačka obezbijedila i kako Njemačka izgrađuje Kozarac, dok nama niko ne pomaže i svi nas mrze. Nije mi bila jasna ta konstrukcija, zašto bi nas (Srbe) iko mrzio, ali tada nisam previše marila za to, jer mi nije bilo ni važno ovo sve.

Odrasla sam u porodici gdje su me roditelji učili da poštujem druge i drugačije, te da nikoga ne vrijeđam bez razloga. Kada su naše komšije, čija imena nisu kao naša, počeli da se vraćaju moji roditelji su razgovarali sa njima, pozdravljali ih i to mi se nije sviđalo. Svoje roditelje tada sam vidjela kao izdajnike – pošto su nas u školi učili kako su oni sa takvim imenima naši neprijatelji. Sjećam se da sam jednom isplazila jezik komšinici i rekla roditeljima da ne želim da pričam sa neprijateljima. Bili su šokirani. Završila sam u kazni i morala sam da se izvinim komšinici.

Sjećam se da u mom razredu nije bilo povratnika, bilo je onih iz mješovitih brakova i izbjeglica. Povratnici su uglavnom išli u popodneve smjene. Djeca iz mješovitih brakova morala su da dokazuju lojalnost i da nisu naši neprijatelji, jer su tako jedino mogli biti prihvaćeni. Ovi što su bili izbjeglice takođe nisu bili pošteđeni. Njih su provocirali jer nisu pravi Srbi, jer žive u tuđim kućama, a neki u nekim jadnim od cigle bez fasade, čiji su prozori na drugom spratu ili potkrovlju bili pokriveni ceradom i jer su čudno govorili… Govorim o nama – djeci koja su tada bila uzrasta drugog razreda osnovne škole i da se sve ovo događa početkom dvijehiljaditih. Sada, kada se toga sjetim to je za tu djecu predstavljao najgori dio života. Krivo mi je što tada nisam bila jaka kao  što sam to danas, pa da se suprotstavim siledžijama iz razreda koji su provocirali tu djecu. Možda su te stvari upravo bile lekcije zbog kojih sam danas aktivistkinja.

Sem incidenta sa plaženjem jezika komšinici nisam imala drugih ispada prema povratnicima, jer sam naučila lekciju i moram reći da me danas sramota tog mog ispada.  Ono što je obilježilo moje ranije đačko doba pored maltretiranja djece povratnika i djece izbjeglica su i časovi demokratije, posjete i predavanja EUFOR-a i drugih koji su nas pokušali “pomiriti” i objasniti nam neke stvari – za nas djecu tada ne shvatljive. Kako smo odrastali više nam nije bilo bitno ko je koje nacionalnosti, ko je odakle – postali smo drugari, koji su jedni drugima pomagali prepisati na kontrolnom, koji su dijelili cigarete i alkohol u dvorištu škole, počeli izlaziti zajedno i ići jedni kod drugih na rođendane, slave i Bajrame. U fazi tinejdžerskog bunta, tada još bez društvenih mreža mislili smo da je konačno sve loše iza nas i da ćemo živjeti u nekom boljem društvu, da nećemo spominjati rat i ratna dešavanja, jer je za nas to “teška” tema, a mi smo željni zabave.

Sve ono što sam znala o ratu na prostorima bivše Jugoslavije jeste Srebrenica koja je bila i ostala zabranjena tema, opsada Sarajeva, koja je čista laž i propaganda i Oluja koja predstavlja jedino stradanje Srba u proteklom ratu. Kroz obrazovni sistem ove su teme bile “gurnute” pod tepih. Dakle kultura šutnje, poricanja i zaborava kao recept za pomirenje i suživot.

Kako sam davno završila osnovnu i srednju školu, pa samim tim nemam ni puno doticaja sa mlađim generacijama, mislila sam da su one sada tolerantnije, ali malo je to bilo naivno sa moje strane. Kada sam prije nekoliko godina počela da se bavim kulturom sjećanja uvidjela sam da su stvari mnogo gore nego kada sam ja išla u školu. Udžbenici istorije/historije/povijesti su prepuni revizionizma i autoviktimizacije sopstvenih žrtava, profesorima je ostavljen prostor da noviju istoriju tumače subjektivno (prenoseći tako lične traume na mlađe generacije), a ne činjenično. Pojavile su se i društvene mreže, koje umjesto da socijalizuju mlađe generacije i da nas sve umreže da lakše komuniciramo, nažalost samo su nas još više podijelile. Sa mejnstrim medijima, nacionalističkim stranicama i grupama na društvenim mrežama na kojima se  širi govor mržnje, a koji se pri tome ne sankcioniše mi i dalje imamo mlade ljude, koji mrze jedni druge (a to su sad već generacije rođene početkom dvijehiljaditih) bez razloga i većina njih (a neki skoro nikad) nisu prešli entitetsku granicu, ali na osnovu propagande znaju da bi ih ako pređu tu istu granicu ubili.

Zašto sam počela ovu priču? Iz razloga što me je šokirao incident i snimak na Facebook-u, a koji se nedavno dogodio u Prijedoru. U tom videu jedan nasilnik je natjerao povratnika da skine zastavu BiH i da se izvini Srbima zbog provokacije… Taj pojedinac, a koji nažalost nije jedini, je proizvod politike nastale 90-ih, koja je strateški živa još i danas i to življa nego što li se može zamisliti.

Ovaj nasilnik je za neke mlade ljude idol, jer mu smeta zastava BiH – države u kojoj živi, ali  da bi se pokazao kao “dobar” momak i da se ne bi pričalo kako eto opet njegova etnija maltretira i mrzi druge on će da brani tog  povratnika u slučaju da ga drugi (čitaj loši) Srbi budu dirali. Drugi incident iz Prijedora desio se protekle nedjelje kada je grupa huligana vrijeđala nekoliko Prijedorčana (od kojih je jedan bio Bošnjak) psujući im tursku majku i bacajući kamenje na njih. U procesu normalizacije naših odnosa i suživota ne da smo stagnirali nego smo se vratili šest koraka unazad.

Zašto sam na početku ovog posta spomenula Prijedor? Šta vi mislite? Šta vi koji čitate znate o Prijedoru? Zaslužuju li ti ljudi da ih vrijeđamo jer su im kuće modernije uređene nego naše? Mrzimo li ih jer imaju nekoga u Njemačkoj, Austriji i  Švedskoj (pritom ne propitujući zašto ima rođaci tamo žive) i jer mogu lakše da odu i nađu posao? Zbog čega ih zaista mrzimo? Je li nam krivo što nismo na njihovom mjestu? Razmislite… Nego jeste li čuli za logore – Omarska, Trnopolje i Keraterm? Jeste li čuli za 102. ubijene prijedorske djece? Znate li da prijedorske vlasti ne dozvoljavaju podizanje spomenika toj djeci? Znate li da je najmlađe ubijeno dijete imalo dva mjeseca? Koje opravdanje bi vam bilo dovoljno dobro da opravda ubistvo djece u ratu? Koje opravdanje vam je dovoljno dobro da vam se opravda niz ubistava i ratnih zločina te “etničko čišćenje” od oko 50.000 nesrpskih stanovnika na teritoriji Prijedora? Možda  su vam ti ljudi samo broj, ali treba da znate da su to nečiji očevi, majke, braća, sestre, tetke, bake, dede, prijatelji, komšije, ljekari, učitelji, stolari – da su to ljudi, a ne brojevi! Razmislite dobro o tome kakav ste čovjek i da li je sa vama sve uredu, ako vam neki razlog opravdava ove zločine?

Da li znate da neki od tih ljudi koji imaju te tako divno sređene kuće i žive u inostranstvu imaju uništene živote? Znate li da većina njih traži kosti svojih najmilijih da ih sahrane? Znate li da su nekima od njih ubijeni svi članovi porodice? Kako bi ste se vi osjećali da ste na njihovom mjestu? Mrzite li ih i dalje?

Razmislite dobro…

Ako u procesu razmišljanja dođete do toga da je to uredu, jer su i oni vršili ratne zločine nama i da treba da bude nekakvo izjednačenje kao na fudbalskoj utakmici 1:1, te da zaboravimo šta smo radili jedni drugima, jer prošlost nas ne vodi nigdje i treba da se okrenemo budućnosti, onda imamo ozbiljan problem.

Upravo to stavljanje prošlosti pod tepih, ta kultura zaborava i ne govorenje o ratnim zločinima, ratnim traumama i PTSP-u od koga vjerujem bolujemo svi u BiH, negiranje zločina ili još gore opravdanje istih zbog zločina koji su učinjeni nama, te autoviktimizacije žrtava može da nas dovede ili nas je već dovela do loše postavljenog temelja za suživot – čim se dešavaju incidenti poput ovih u Prijedoru. Vjerovatno ovakvih slučajeva kao u Prijedoru ima u svakoj lokalnoj zajednici u BiH, ali se o njima ne govori (kao ni o drugim bitnim temama) ili se izvještava senzacionalistički radi huškanja, širenja mržnje i  poziva na osvetu. Ukoliko zaista želimo, a vjerujem da želimo, da živimo u jednom civilizovanom društvu i pravno uređenoj državi onda trebamo da pristupimo suočavanju sa prošlošću, ma koliko ona neugodna za nas sve bila tako što ćemo početi pričati o zločinima koji su se desili u “našem dvorištu”. Važno je da prilikom samog procesa “čišćenja dvorišta” znamo da ti zločini nisu počinjeni u naše ime (iako su tako predstavljeni), oni se nisu desili da bi nas zaštitili od nekoga ili nečega, već su imali sasvim drugi cilj, ne treba da postoji opravdanje za bilo kakvo mučenje i ubijanje cvilnih žrtava rata, a na ljude koji su naređivali izvršenja za ratne zločine, etnička čišćenja i genocide ne treba da gledamo kao heroje, već kao na zločince! Heroji poput Srđana Aleksića su zakopani negdje duboko, pa će nam trebati da zasučemo rukave da bi ih iskopali, kao nadam se i ostale nestale civilne žrtve rata. Ako želimo da živimo u BiH i da naša djeca ne dožive strahote rata kakve smo mi doživjeli i preživjeli onda treba već sad da zasučemo rukave i počnemo da čistimo svoje dvorište.

Milica Pralica, aktivistkinja i feministkinja rođena je u Bosanskoj Dubici 1991. godine. Diplomirala je 2015. godine novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Od 2012. godine aktivno djeluje u Udruženju građana Oštra Nula, čija je predsjednica od 2017. godine.