Žene silovane u ratu u BiH žale zbog izgubljenog majčinstva

http://www.balkaninsight.com/​

Elameri Škrgić Mikulić BIRN Sarajevo

Žena, žrtva silovanja u ratu, govori za BIRN-ovu emisiju “TV Justice”. Foto: BIRN

Više od 1.000 žena u Bosni i Hercegovini koje su pretrpjele seksualno nasilje tokom sukoba 1990-ih ne mogu postati majke zbog ozbiljnih psihičkih trauma i medicinskih posljedica silovanja.

“Istina je, ubili su mi mladost. Istina je, ostala sam bez kuće, braka. Da, uzeli su mi dijete. Istina je da nikad više nisam bila, ne mogu biti i nisam majka”, kaže za BIRN žena u svojim 50-im godinama.

Pristala je govoriti kako su je pripadnici Vojske Republike Srpske u Brčkom 1992. godine na početku sukoba zatočili i silovali, pod uslovom da ne objavljujemo njeno ime.

“Bila sam tu najmlađa žena. One još dvije, bile su starije. I onda odjednom me je taj Rus povukao za ruku i rekao: ‘Ideš gore.’ Tako da sam ja išla. Kako se desilo, stvarno nemam pojma… Dobila sam veliki odljev“, priča nam ona.

“Bila sam otečena, podbuhla, krvava od tih udaraca po licu. Pogotovo zbog tih ženskih problema. To je bilo grozno. Odveo me gore na sprat i naredio da se skinem. Fino sam mu rekla da sam bolesna. Nije me htio slušati. Nekako sam se otimala od toga svega”, kaže.

Izvadio je iz čizme nož i, kako tvrdi, prišao joj i rasjekao garderobu. “Kad je on to sve završio, zvao je drugu vojsku”, pojašnjava ona.

Ova žena je jedna od 20.000 do 50.000 silovanih žena, koliko Ujedinjene nacije (UN) procjenjuju da ih je bilo tokom rata u Bosni i Hercegovini, i jedna od 1.000 onih sa posljedicom neplodnosti.

Medicinski stručnjaci, psiholozi i ginekolozi kažu za BIRN da su mentalne i fizičke posljedice tih silovanja ponekad toliko teške da ih neke od napadnutih žena trpe još uvijek, čak dvije dekade nakon rata, dok država nema programe kojima bi ih podržala.

Psihičke i fizičke traume

Senad Mehmedbašić, profesor doktor ginekologije, za BIRN navodi da je vidio strašne infekcije uzrokovane ratnim silovanjem koje su izazvale trajne probleme sa plodnošću kod žena.

On se sjeća slučaja tinejdžerke koja je imala 15 ili 16 godina s početka rata.

“Doktor Srećko Šimić i ja smo je operisali i našli kolekciju gnoja u maloj zdjelici. U uobičajenim uvjetima u takvom stanju se vade materica i jajnici”, kaže Mehmedbašić, naglasivši da su ovoj djevojci uspjeli sačuvati reproduktivne organe.

Ipak, velike infekcije, kakve je ona imala, nerijetko dovode do zapušenja jajovoda, što za posljedicu ima neplodnost.

Žene koje su silovane često trpe, kako objašnjava Mehmedbašić, i “psihološke blokade“, u smislu da ne žele imati vezu s muškarcem, osjećaju strah od odnosa, a pate i od hormonalnog disbalansa.

Još jedna žena žrtva silovanja priča za BIRN kako su je vojnici u Bijeljini zatočili i višestruko silovali u maju 1992. godine.

“Šestorica su me silovali taj dan. Navečer su me silovala dvojica-trojica. Onda je stigla vojska. Pjevali su. Bila je još jedna čistačica. Da li je bila čistačica ili doktorica, nemam pojma. Kada su završili posao s nama, onda su nju silovali”, priča nam naša druga sugovornica.

“Tako je bilo svaki dan… Tukli su me… Kaznili su me da 29 sati ne jedem i ne pijem ništa… ja sam iz vodokotlića pila vodu. Jednom su me silovala desetorica, da osvete nekog svog koji je poginuo”, kaže nam ona.

Njena agonija je trajala oko dva mjeseca. Na koncu je razmjenom odvedena na slobodnu teritoriju. Umjesto utjehe, dočekala su je optuživanja od muža i skori razvod.

Kaže nam da je trauma trajno promijenila način njezinog odnosa prema suprotnom polu.

“Mene muškarci ne interesuju. Uopšte. Ne mrzim ih, ali im ne vjerujem. Da ja s nekim u automobil sjedem, da mene muškarac vozi, nema šanse. Ići ću pješke, ali s muškarcem neću sjesti. Meni nije svako napravio zlo, ali ja ne mogu to iz sebe izbaciti”, pojašnjava ona.

Prema Abdulahu Kučukaliću, specijalisti neuropsihijatrije, ovakva psihička trauma može imati snažan mentalni utjecaj čak i na nemogućnost začeća.

“Takva psihička trauma koja dovede do endokrinog disbalansa i neuropsihičkog disbalansa, može utjecati da u nekom vremenskom periodu žena ne može začeti”, rekao je Kučukalić za BIRN.

“Imao sam iskustva s takvim ženama. Njima nije potreban samo ginekološki, već i psihijatrijski tretman koji bi reducirao psihičke probleme sa anksioznošću, depresijom i psihosomatskim tegobama”, objašnjava Kučukalić.

Nepostojanje državne podrške

Iako je prošlo više od dvije dekade nakon rata u BiH, država nije ponudila nikakva sistemska rješenja za žene koje su silovane i koje i dalje trebaju podršku. Ovo je prepušteno lokalnim udruženjima žena koje se suočavaju s istim problemima, ljekarima koji volontiraju u nekoj nevladinoj organizaciji ili udruženjima za pravnu pomoć koja pružaju pomoć organizacijama žena.

Do danas nije uspostavljen ni zakonski okvir koji bi omogućio vantjelesnu oplodnju ili usvajanje ženama koje zbog posljedica ratnih silovanja ne mogu rađati.

Naša sugovornica iz Brčkog kaže da je uspjela pomiriti se sa činjenicom da neće imati djecu, da se preselila iz grada u selo kako bi pobjegla od prošlosti, te olakšala sebi radom.

“Moj muž i ja bavimo se voćarstvom i jako se lijepo osjećamo u tom voćnjaku. To je nešto što ja radim. Što ja sadim i što gledam ono što sam zasadila da rađa, i to me nekako vraća u život. Eto, to je to”, kaže naša sugovornica.

Ali, uprkos tome, strašna sjećanja na ono što je proživjela tokom rata – i ono što je izgubila uslijed toga – i dalje je prate: “Pokušavam da ne mislim o onome što se dogodilo”, kaže ona. “Rane ostaju, to nikad i ne mogu zaboraviti, niti izbrisati iz svog sjećanja.”